Više od 300.000 tona hrane na godinu bace hrvatska kućanstva! U isto vrijeme, udruge i organizacije nastoje pobuditi solidarnost prema tisućama gladnih i siromašnih ljudi i beskućnika.
Nedavno istraživanje objavljeno u časopisu Waste Management potvrdilo je otprije poznate podatke da svaki stanovnik u Hrvatskoj na godinu u prosjeku baci 75 kilograma hrane.
Istraživanje je provedeno na 115 hrvatskih kućanstava u razdoblju od 2. svibnja do 2. rujna 2017. i pokazalo je da mnoga kućanstva nisu ni svjesna koliko hrane bacaju.
Kada se dobivena težina pomnoži s brojem stanovnika, može se zaključiti da samo kućanstva u Hrvatskoj na godinu bace u smeće najmanje 300.000 tona hrane.
Istraživačica Branka Ilakovac ističe da u količini ukupno bačene hrane, koja iznosi oko 380.000 tona, kućanstva sudjeluju sa 77 posto. U Europi se baca još više - oko 92 kg hrane po stanovniku, od čega na kućanstva otpada malo više od polovice navedene količine.
U Europi se ukupno baci 88 milijuna tona hrane, a u svijetu čak milijarda i tristo milijuna tona hrane.
U svijetu je broj pothranjenih i gladnih prvi put dosegnuo gotovo milijardu ljudi, a jednako toliko je i onih s prekomjernom težinom. To je dvostruki teret za zdravstvo povezan s hranom, ističe Branka Ilakovac i napominje da se u svijetu proizvede dovoljno hrane za sve, ali da ju jedni bacaju dok drugima očajnički nedostaje.
Sve potrebe za hranom u svijetu bile bi zadovoljene kad bi gladni dobili samo količinu hrane koja se baca u SAD-u i u Velikoj Britaniji, kazala je.
Kupujemo i kuhamo više nego što nam treba
Gotovo polovicu ukupne količine bačene hrane u Hrvatskoj, točnije 46 posto, čine voće i povrće. Slijede nejestivi dijelovi hrane, poput ljuski jaja, listova čaja i mljevena kava s 12 posto, zatim kruh i peciva s devet posto, krumpir s osam i meso sa sedam posto, pokazala su navedena istraživanja. Najmanje se baca tjestenina i riža te mlijeko i mliječni proizvodi, svako po četiri posto, riba i pripremljena jela po tri posto te kolači, keksi i prerađeno voće i povrće po dva posto.
Kućanstva s više djece bacaju više tjestenine i riže te mlijeka i mliječnih proizvoda, a kućanstva s većim brojem članova više mesa, krumpira, kruha i peciva te tjestenine i riže.
Obrazovaniji sudionici bacili su manje krumpira, tjestenine i riže, a oni s većim primanjima više kolača, keksa, mlijeka i mliječnih proizvoda.
Tri četvrtine sudionika istraživanja bile su žene, a oko dvije trećine osobe u dobi između 30 i 45 godina. Najčešće kućanstvo u istraživanju sadržavalo je dvije odrasle osobe (53 posto), a polovica kućanstava iz istraživanja bila su bez djece.
U jednom prijašnjem istraživanju gotovo polovica ispitanika smatrala je kako je glavni krivac za bacanje hrane prevelika količina pripremljenog obroka, a za 29 posto ispitanika “kriva” prevelika količina kupljenih namirnica.
Kako bi manje bacali hranu koja im preostane nakon jela, najviše, trećina sudionika njome nahrani psa ili mačku, a malo više od četvrtine ispitanika baci preostalu hranu iz obroka u kantu za smeće, podaci su Branke Ilakovac.
Gospodarenje otpadom kasni
Ispostavlja se da su nedostaci prakse gospodarenja otpadom važan pratitelj te negativne, neki kažu sramotne i žalosne pojave bacanja hrane. U istraživanju, većina ispitanika kazala je da nije imala usluge organiziranog prikupljanja i transporta biološkog otpada, što je ekvivalentno 2,57 porcija po članu kućanstva na dan. Pretvaranjem u masu, prema faktorima gustoće za svaki prehrambeni proizvod i svaki obrok, ukupna prosječna dnevna vrijednost odbačene hrane po članu kućanstva iznosila je 0,21 kg, kaže Branke Ilakovac.
Ona kaže da živi u Zagrebu i da još nije dobila vrećice za biootpad. Osim letaka u kojima je to općenito prikazano, nije dobila podrobniju informaciju o odvajanju biootpada.
Fond za zaštitu okoliša pokrenuo je više inicijativa i na raspolaganju su bile velike svote za informativno-izobrazne aktivnosti povezane s odvojenim prikupljanjem otpada, o kojem se brinu jedinice lokalne samouprave. “Koliko mi je poznato, sredstva nisu posve povučena”, kazala je.
"Postoji veliki prostor i potrebe da se ljudi još informiraju, a udruge imaju dobre kapacitete za to. Jako kasnimo s time. Puno vremena smo izgubili", kazala je i dodala: "Ljude treba educirati i istaknuti im zašto je to važno, na što struka upozorava već godinama."
Od zakonodavstva do solidarnog društva
Hrvatski Caritas godinama pokušava preokrenuti praksu bacanja hrane u doniranje hrane. U rujnu je na tom valu promijenjen Pravilnik o doniranju hrane iz 2015. kako bi se uklonile neke prepreke i donatorima olakšalo da to čine.
Marija Batinić Sermek iz Ministarstva poljoprivrede ističe da je donatorima omogućeno donirati hranu i nakon isteka roka do kojeg ju je “najbolje upotrijebiti”, što ne znači da je ona neispravna te da je donatorima omogućena porezna olakšica i do zadnjeg dana isteka roka.
Zbog toga se sigurno neće događati da na police dolazi hrana mjesecima iza krajnjeg roka trajanja, kazala je u jednoj emisiji i izrazila očekivanja da će se takva hrana “brzo distribuirati dalje i još brže konzumirati u obiteljima primatelja pomoći”.
“Uvjereni smo da će novi Pravilnik omogućiti veće doniranje hrane”, kazala je.
Boris Peterlin iz Hrvatskog Caritasa složio se da je zakonodavni okvir važan, ali ističe da je najvažnije “imati u fokusu čovjeka”.
“Važan je korisnik, koji je u potrebi. Caritas se zauzima za ljude u potrebi i iz naše perspektive nije toliko bitno je li hrana pred istekom roka, nego je li donirana iz srca. To je ono što moramo osnažiti jer će to osigurati slijeđenje pravne regulative”, poručio je Peterlin.
Branka Ilakovac, međutim, kaže da bacanje hrane na razini kućanstava nema izravnih posljedica na doniranje, jer ono nije baš lako izvedivo kad su u pitanju kućanstva. “Doduše, postoje primjeri s Novog Zelanda. Oni su postavili hladnjake na javnim površinama u koje ljudi donose svoje viškove hrane. Ne znam kako bi to kod nas funkcioniralo jer je stvar u mentalitetu ljudi”, kaže ona.
Na kućanstva se može utjecati da prevencijom smanje bacanje hrane. U tom smislu, to je moguće ako kupujemo samo prema potrebama, a ne više od toga kao što sada radimo. Zatim, da ne kupujemo novu hranu dok ne pojedemo onu koju imamo. Također, ako nam ostane od jela koje smo danas napravili, ne bismo ga trebali baciti, nego ga pojesti za večeru ili sutra, kaže ona.
Kod velikih trgovačkih tvrtki doniranje funkcionira, i to ne samo hrane kojoj istječe rok, ili koja je ušla u trgovinu, nego i hrane iz skladišta, jer su svjesni da je neće moći svu prodati, dodaje.
Ona je osnovala i vodi udrugu Centar za prevenciju otpada od hrane, koja je usmjerena na kućanstva jer smatra da je njima u tome pogledu potrebna pomoć.
"Ljudi nisu svjesni da bacaju, jer bacaju cijeli život", kaže Branka Ilakovac i zaključuje da odnos prema hrani nije nipošto tehničko pitanje, nego prije svega pitanja zrelosti društva. "Društva koje se odgovorno ponaša prema dobrima i okolišu te je istodobno i solidarno".
