Varaždinsku noise-rock trojku Vlasta Popić već neko vrijeme proglašavaju jednim od najuzbudljivijih mlađih bendova u regiji, a takve hvalospjeve potvrdili su i sjajnim novim albumom "Kvadrat". Njega će u petak, 13. ožujka promovirati koncertom u zagrebačkoj Tvornici, što smo iskoristili kao povod za razgovor s basistom grupe Dimitrijem Petrovićem-Mišom.
Nakon debija „Za očnjake“ kritičari su bili dosta
podijeljeni i dio vas je odbacivao kao kopiju Repetitora. Novi
album „Kvadrat“, međutim, dosad nije dobio niti jednu lošu
recenziju, kako to objašnjavate?
Naša je prva pretpostavka da je problem reprezentacije u
umjetnosti, od određivanja njezina značenja, smisla i
vrijednosti, fokus izmjestio prema značenju, smislu i
vrijednosti same reprezentacije. Teško je objasniti takav način
interpretacije nečijeg djela i rada, pogotovo u smislu
odbacivanja, prihvaćanja ili postavljanja pitanja o
«autentičnosti» i originalnosti djela. U umjetnosti se zapravo
ogleda promatrač, a ne život. Oprečni stavovi o nekom umjetničkom
djelu dokazuju njegovu novost, raznolikost i životnost.
Nesuglasje kritičara dokazuje da je umjetnik u suglasnosti sa
samim sobom.
Prvijenac ste objavili za izdavačku kuću iz Kragujevca, a „Kvadrat“ za slovenski Moonlee Records. Čini mi se vas kako u regiji, točnije Srbiji i Sloveniji bolje prihvaćaju nego kod nas?
Pitanje je što znači «prihvatiti» nečiji rad, pogotovo u okvirima izdavaštva. Mogla bi se postaviti premisa da «kod nas» nema prostora za takav senzibilitet, no to nije istina. Što se tiče izdavaštva, tu se radi o ljudskosti, na koji način se može doći do dogovora da se nitko ne osjeća ugroženo ili iskorišteno. Što se tiče prihvaćenosti u regiji, možda se radi o problemu sustava vrijednosti koji vodi tzv. slušatelje. Nekako imam osjećaj da se van regije više sluša muzika nego što se piše o njoj ili čita, a opet ne bih rekao da fali stava. Ako ljudi dolaze na koncerte sa stavom, to znači da su si sami odredili ono što žele ili ne žele čuti, u tom slučaju je pitanje koliko je netko otvoren i koliko može prihvatiti ono što mu želiš prenijeti.
Album su objavili i austrijski Numavi te Vox Project iz Francuske. O kakvim se labelima radi i kako ste došli do njih, odnosno oni do vas?
Radi se o DIY labelima koji se trude promovirati bendove do kojih
im je stalo, takav pristup je zahvalan u smislu međusobnog
odnosa, kao što sam i rekao važna je ljudskost. Gab iz Vox
Projecta svira u bendu Milkilo s kojim je Vlasta svirala na
turneji u Francuskoj, dok se Baumi zakačio na Vlastu u Grazu.
Obojica su prišli kao prijatelji benda i entuzijasti koji su
htjeli prije svega pomoći i podržati ono što im se sviđa. Podrška
je važna u glazbi, pogotovo kada sviraš van svoje zemlje.
Smatrate li da jedan hrvatski bend, uz njihovu pomoć,
može nešto napraviti vani? Ne mislim na neku ne znam kakvu
popularnost, već na recimo jednu suvisliju turneju po Francuskoj
ili Austriji.
Naravno, bilo koji bend koji ima želju napraviti nešto vani može to i napraviti, pitanje je samo angažiranosti. Ako bend nije spreman provesti mjesec dana ili ne znam koliko vremena bukirajući turneju, onda mu nikakav izdavač u tom smislu neće pomoći. Tek kada sam uspiješ nešto ostvariti ti može doći pomoć sa strane koja će ti olakšati taj put. Numavi i Vox sigurno pomažu oko pronalaženja i savjeta o dobrim mjestima za svirku, a i lijepo je biti u društvu drugih dobrih bendova.
Iza sebe imate preko 200 koncerata po gotovo svim
zemljama bivše Juge, nešto i po Europi. Neko uvriježeno mišljenje
je da u Hrvatskoj, uz rijetke iznimke, mjesta za svirke postoje
samo u Zagrebu, Rijeci i Splitu. Slažete li se s tom ocjenom i
kakva je situacija u primjerice Srbiji ili BiH?
Pitanje je o kakvim mjestima za svirke se radi, točnije kakve uvjete pružaju klubovi. Često su bendovi nailazili na situacije i u Zagrebu i Beogradu gdje te organizacija kluba ne shvaća ozbiljno.. Postoje klubovi i ljudi koji žive u puno manjim gradovima koji nekim čudom uvijek uspiju osigurati odličnu večer i sebi i drugima bez obzira na opravdanja koja si neki «veći» klubovi ili «veći» ljudi dozvole. Nitko ne može ni posumnjati u predanost Mrkopaljskih sub-crunkcore organizatora ili Brestovačke alternativne scene. Na kraju se svede na volju, entuzijazam i razumijevanje, te bi stvari trebale dolaziti prirodno. Naišli smo na bezbroj malih mjesta koja su ostavila velika sjećanja.
Repetitor i vi ste na neki način bratski bendovi, često
nastupate zajedno, prepuni ste hvale jedni za druge... Kada je
započelo to prijateljstvo?
Ne bih rekao da se nužno radi o «bratskom» odnosu, radi se o puno složenijem odnosu koji uključuje trenutke incestuoznosti. Neke stvari su zabranjene i zbog toga je teško objasniti drugim ljudima osjećaje koji su se razvili kroz godine. Ono što je sigurno je da nas povezuje svežanj čežnje. Bez obzira na to, cijenimo se i poštujemo sličnosti i razlike.
U glazbi oba benda mogu se primijetiti utjecaji ex-yu
alternativaca poput Obojenog programa ili Boya. Kada bih vas
tražio da mi nabrojite dva-tri autora koji su najviše utjecali na
vas, koji bi to bili?
Zasigurno bi to bili Milan Mladenović, Kokan Mladenović i Boris Mladenović.
Boris Mladenović, jedan od najznačajnijih likova na srpskoj rock sceni u zadnjih četvrt stoljeća, producirao je vaš debi. Kako je bilo raditi s njim i zašto ga nema na ovom albumu?
Znali smo da ćete to pitati! Na ovom albumu smo pokušali ući u
produkciju na drugi način i pokušati se više približiti onom
zvuku koji čujemo dok sviramo uživo. S obzirom na prvijenac
raditi s Borisom je bilo i više nego odlično, kao i upoznati ga.
Ipak, bend se treba razvijati i biti otvoren za nova iskustva,
kao i ono da posluša samo sebe.
Tekstualno, vaše pjesme djeluju poput parola i grafita
ispisanih po zidovima, gotovo poput onih legendarnog Koje iz
Discipline kičme. Gdje pronalazite inspiraciju za svoje, najčešće
bijesne i pesimistične stihove?
Kontekstualno, najvjerojatnije na istom mjestu gdje ih pronalaze ljudi koji osjećaju potrebu ispisati svoje misli po zidovima ili ih viknuti. Želiš podijeliti nekakav pogled ili osjećaj sa ljudima i pokušavaš komunicirati sa njima. Ako ne dozoljavaš da oni protumače tvoje riječi na neki svoj način, onda se tu ne radi o komunikaciji već o monologu. Da li su bezvremenske parole legendarnog Koje kroz jeku godina došle do te veličine da mogu nadglasati grupu ljudi koji pokušavaju odgovoriti na zapravo isto pitanje ali u duhu svog vremena i kulture? Možda se Koja tada pitao «A gdje je revolucija stoko?» kada je osjećao da mora napisati svoje pjesme i zbog toga postati veličina. Netko drugi se sjetio napisati to grafitom, a netko je odlučio učiniti to kroz predstavu. Kada je nečija veličina postala opravdanje za cenzuru?
Album u petak promovirate u Tvornici kulture, što nam spremate?
U petak će biti radosno! Sviramo sa koprivničkom glam-rock atrakcijom Moskau koji osim manipuliranja dobrog zvuka su majstori u prenošenju vizualno-taktilnih podražaja koji nas svaki put natjeraju da se zapitamo o životu. S obzirom na to da njihov nastup često komplementira djevojka sa bičem, potrudili smo se nadmašiti to, te smo ušli u blisku suradnju sa pirotehnikom Mirnovec. Biti će vatreno!
Za kraj, udovoljite mojoj znatiželji i objasnite mi koja je priča iza imena benda. Tko je Vlasta Popić?
Udovoljit ćemo konačno i razriješiti tu misteriju. Zapravo, Vlasta Popić nije osoba. Postoji vrlo važna anegdota iz povijesti koja je obilježila naša razmišljanja. Davne 1937. godine Josip Broz Tito je odmarao sa prijateljima u krčmi negdje u blizini Samobora. Dok su gorljivo raspravljali o politici i situaciji u svijetu i državi, zatekao ih je strani svećenik u prolazu koji je išao u posjetu lokalnoj župi, ali nije mogao pronaći put. Broza je jedan od prijatelja upitao za pomoć oko objašnjavanja, a on je dovršivši svoju misao rekao. «Fašisti nikada ne smiju doći na Vlast, a Pop ić' treba prema trgu pa skrenuti...». I eto.
