Je li budućnost hrane uzgoj koji ide od epruvete u laboratoriju i kako to da poljoprivrednici ne nose Rolexe, a bez hrane nitko ne može, razgovarali smo za Danas.hr s profesorom s Agronomskog fakutleta Ivom Grgićem.
Iza nas su prosvjedi svinjogojaca zbog afričke svinjske kuge, na tisuće traktora danima je blokiralo Berlin, hodaju li poljoprivrednici zaista svugdje po granici isplativosti ili golog preživljavanja?
U svakom od nas je 'pritvoren' mali ili veliki buntovnik, i ja na prosvjede gledam s odobravanjem, dijelom i kao relikt moga odrastanja. Jer, prosvjedi su korektor, upozorenje nekome da baš i nije onako kako on misli da jeste. Za mene je puno opasnije i pogubnije kada zavlada bezvoljnost i kada postane dominantno „ne možemo ništa, može i gore…“.
Ali postoji i latentna opasnost jer i „najveća lavina kreće s malom grudvom snijega“. Treba biti pažljiv u osluškivanju zahtjeva i očekivanja prosvjednika te žurno popraviti nešto što je možda nenamjerno i učinjeno.
Značajna je razlika između nedavnih prosvjeda u Hrvatskoj i ovih u Njemačkoj. Razlika je u dva bitna dijela. Poljoprivrednici u Njemačkoj su znatno organiziraniji nego naši u Hrvatskoj. Kao što je rascjepkana vlasnička struktura hrvatskih poljoprivrednika, tako su i rascjepkani njihovi interesi, a prisutno je i veliko međusobno nepovjerenje te ih je teško okupiti „više od jedne slavonske svadbe“ na duže od „dvije rakije s nogu“.
I povod, odnosno suština, zbog čega se prosvjeduje je različit ili bolje rečeno različito artikuliran.
U Hrvatskoj se prosvjedovalo zbog „mrkog pogleda administracije“ u razdoblju stvarne opasnosti od afričke svinjske kuge. Zahtjevi prosvjednika su bili nemušti, neozbiljni, a sami čelnici nisu „ulijevali povjerenje“ mogućim drugim podupirateljima prosvjeda.
U Njemačkoj se poljoprivrednici protive „smanjenju i ukidanju određenih potpora“, ali idu čak tako daleko da se „odriču potpora uz uvjet slobodnog formiranja svojih cijena“. Znači, jasno i glasno, isto kao što glasno reče i ministar financija da „u državnoj riznici nema dovoljno novca koliko poljoprivrednici traže“
I na kraju, svaka gospodarska aktivnost je poželjna za dionika dok ostvaruje veći dohodak nego negdje drugdje, odnosno dok on može od svoga rada pristojno živjeti. I nije katastrofa ako, u Njemačkoj ili bilo gdje drugdje, jedna djelatnost zamijeni neku drugu, ali je golema opasnost ako je u pitanju poljoprivreda. Bicikl je zamijenio automobil, ali nestanak hrane sigurno zamjenjuje pomor pučanstva. A što znači „granica isplativosti“, vidjeti ćemo i na koncu prosvjeda u Njemačkoj, kao i kod nas nakon naših prosvjeda.
Zašto je poljoprivrednik i dalje onaj koji nosi staru majicu, koji nema skupih odijela i ne može se obogatiti, a bez hrane nitko ne može? Je li to stereotip koji nema veze sa stvarnosti i mora li tako biti?
Još uvijek svjedočimo stereotipima da je on „neobrijan, s manjkom zubi, škrt u izričaju, polu pismen, zlostavljač svega i svačega…“. Naravno, svi koji prate europske prosvjede poljoprivrednika zapazili su da je to gospoda kao i bilo iz koje druge djelatnosti. Nisam vidio sat Rolex, ali ne zaboravimo da i prikazana mehanizacija, suvremena i skupa, može odvući pozornost od suštine njihovog prosvjeda, problema s kojim se susreću te i njihove važnosti u našoj opstojnosti.
I dobro oni znaju da mi ne možemo bez hrane, ali i da mi potrošači baš i ne bi postali proizvođači i mijenjali udobnost klimatiziranih prostora, koji jamče koliko-toliko stalnost zarada, s klimatiziranim kabinama koje to ne jamče. Zbog toga će poljoprivredni prosvjedi uvijek polučiti barem dio onog zbog čega su započeti. Samo je bitno da se na njihovo čelo ne „ubace profesionalni prosvjednici sumnjivih pobuda“. Jer kratak je put od demokracije do destrukcije. Sjetimo se Lenjina, Tita, ali i drugih, „popularnijih“ kao što je bio M.L. Kinga, L. Walese i dr., koji su mijenjali i političke sustave, a ne samo određene djelatnosti.
Što u toj "raboti" ne valja pa seljak ne može postati bogat čovjek, a hrana je primarna potreba svakog čovjeka?
Baš zbog svoje uloge u opstojnosti čovječanstva, hrana je uvijek bila ne samo ekonomsko, nego i političko i strateško pitanje. Sam poljoprivredni proizvođač je ono što on želi biti, ali i ono kako ga društvo prihvaća i predstavlja. Za poljoprivredno zanimanje veže se više negativnih nego pozitivnih tvrdnji.
Sjetimo se prijetnji „ako ne učiš, raditi ćeš na polju“, „dabogda se udala za seljaka“, „seljačina si“, „to je rad od jutra do sutra“, „godina bez godišnjeg odmora“ pa i Vaše da „nema skupih odijela ili jakih automobila“. I da je „poljoprivreda tvornica na otvorenom; nitko ih ne voli nego svi žive na njihovoj grbači“….. Mogli bi do sutra, a istovremeno govorimo da „bez njih staje svijet“. Istina je da bez njih ne možemo, barem još neko vrijeme, a oni su gospoda isto onoliko koliko su to i učitelji, ponekada čak i više.
Odavno slušamo da je vrijeme jeftine hrane iza nas, vidimo to i po cijenama u Hrvatskoj. Hoće li hrana i dalje poskupljivati te koliko će taj trend rasti?
Cijena hrane će ići gore, nominalno sigurno, ali se plašim tendencije da će to biti i realno. Moguće su godišnje oscilacije, ali u narednih petnaestak godina cijene će rasti. Čimbenici koji će na to utjecati su mnogobrojni, ali se mogu sažeti u nekoliko skupina. Prvo, ne po važnosti, u srednjoročnom razdoblju neće doći do smirivanja svjetskih političkih previranja i preslagivanja, što izravno utječe na cijene poljoprivrednih inputa, te još više na tržne cijene poljoprivrednih proizvoda i hrane. Drugo, poljoprivreda je „troma“ djelatnost te svima treba duže razdoblje prilagodbe i pronalaska odgovora na prijetnje i izazove. I treće, doći će do globalnog porasta realnih zarada koje će moći „podnijeti“ cjenovni porast izdataka za prehranu. Jer, pojmovi „skupo i/ili jeftino“ su relativni pokazatelji i blagi porast cijena hrane je veliki udar na budžet siromašnih, ali neznatan za one druge. Kao što je to bilo jučer, tako je danas, a biti će i sutra.
Što je hrana budućnosti - je li to paprika uzgojena na otvorenom polju, kokoš iz slobodnog uzgoja ili je to laboratorijska salata i mlijeko od krave iz "hotelskog" uzgoja gdje i masažom te Beethovenom potiču da krava daje bolje i kvalitetnije mlijeko'
Hrana budućnosti će morati imati nutritivne vrijednosti kao i hrana sadašnjosti. Koliko će sadržavati dodataka, prirodnih ili umjetnih, drugo je pitanje. Kao što ne nevažan i proizvodni prostor, odnosno od kuda će proizvodi dolaziti.
Za dvadesetak godina se očekuju značajne promjene kod poljoprivrede i potrošača.
Značajan će se dio proizvoditi u zaštićenim prostorima, staklenicima i/ili plastenicima. To se posebno odnosi na proizvodnju povrća, jaja, mesa peradi i mesa svinja. Na ovaj se način osigurava viša i stabilnija proizvodnja, proizvodnja tijekom cijele godine te kontrola odnosno zaštita od neželjenih bolesti. Proizvodnja mlijeka i mesa goveda će vjerojatno i dalje biti većim dijelom na otvorenom uz pozornost odnosa grlo/površina.
Na otvorenom će ostati proizvodnja žita, industrijskog bilja te dijela voćarstva.
Za obadvije proizvodnje, u zaštićenom i na otvorenom, bitan je selekcijski iskorak pri čemu se nove sorte, pasmine i sl. moraju prilagoditi novim proizvodnim uvjetima.
Znatan dio proizvodnje očekuje se „iz laboratorija“, posebno bjelančevina, ali i škroba.
Na globalnoj razini, potrošači se lako prilagođavaju promjenama što se primjećuje kod njihovog izgleda (pretilost) i izgubljenog osjetila za „prirodnim“ kao što su miris, okus, izgled. Ovdje mislim na dohodovno izdašniji dio potrošača, a onaj siromašniji je „osuđen“ na konzumaciju minimalnih kalorija ili glad, te u konačnici i pomor.
Za koliko bi mogla nestati konvencionalni uzgoj hrane "na stari" način, poznat još od Biblijskih vremena te hoće li proizvodnja hrane zbog klimatskih promjena (i nesigurnosti kakva će pojedina godina biti s obzirom na vremenske prilike), potom zbog sve većeg broja ljudi na Zemlji, onda i nesigurnosti ratova, postati "tvornička djelatnost", strogo kontrolirana od klice ili embrija do tanjura?
Već sada se „ozbiljna“ poljoprivredna proizvodnja i proizvodnja hrane strogo kontrolira, pri čemu ta kontrola nije uvijek i istoznačnica „konzumaciji hrane bez dugoročnih posljedica“. Ne zaboravimo da se u poljoprivrednoj proizvodnji koriste dodaci kao što su anabolici u proizvodnji mesa i biljni hormoni. EU regulativa, koristeći znanstvene spoznaje njihovog dugoročnog možebitnog nepoželjnog utjecaja na ljudski organizam, sve to prati i „na listu zabrane stavlja pojedine, po njima opasne supstance“. Problem je što nisam siguran da se na europskom tržištu ne pojavljuju proizvodi iz država koje imaju drugačije zakonske odredbe kod korištenja nekih kemijskih supstanci. Zbog toga je od goleme važnosti kontrola poljoprivrednih proizvoda, kao i hrane za ljude i stoku koja dolazi na tržište. I naravno da svaku pojavnost nepoželjnog treba spriječiti, odnosno sankcionirati.
Iako je u poljoprivredno-prehrambenom lancu bitna zarada, puno važnije je očuvanje ljudskog zdravlja i poljoprivrednog proizvodnog prostora. Mnoge zdravstvene nedaće su posljedica prehrane, i možda na globalnoj razini važi poznata „što dobi na mostu, izgubi na ćupriji“, jer ogromni porast bilježi farmaceutska industrija.
Gdje je budućnost proizvodnje hrane?
Još dugo ćemo biti ovisni o poljoprivrednoj proizvodnji. Tijekom povijesti se jedino mijenjala tehnika i tehnologija proizvodnje, kao i priprava hrane. I danas se od jestvina koristi samo oko 3% mogućih biljnih i životinjskih vrsta. Ali, razvila se industrija čuvanja, prerade i priprave proizvoda odnosno hrane. U konačnici, sve se ipak svede na broj kalorija, njihovu potrošnju i ubrzo neće biti važno kako se nešto proizvelo nego da nas oni uvjere da ono što konzumiramo nije štetno. Barem za našega životnog vijeka. A ne zaboravimo i napredak medicine koja se brine o mortalitetu i dužini životnog vijeka. Iako s mnogim procesima upravljamo, ne smijemo zaboraviti da su mnogi procesi u prirodi često nepredvidivi.
Ipak, dok postoji čovjek, biti će i hrane i obratno.
Hoće li proizvodnja hrane jednom postati "renomirana" djelatnost rezervirana za najviše obrazovane, dobro plaćene pojedince?
Već danas je mnogo takvih u tom lancu. Jedni se pojavljuju kao špekulanti, drugi kao zanesenjaci, a udjel nisko naobraženih je sve manji. I tehničko-tehnološki napredak, kao što je korištenje bez posadnih strojeva i/ili proizvodnja u strogo kontroliranim uvjetima traže sve više znanja, a manje sirove snage. Naravno, goleme su razlike po državama, ali i u jednoj državi. I te razlike će uvijek postojati, samo na različitim razinama. Poljoprivredna proizvodnja je plemenita djelatnost koju smo sami degradirali u trenutku „kada je postao važniji izdatak za bicikl nego za komad kruha“ i kada je od „načina života“ postala profit.
Gdje je Hrvatska poljoprivreda, hrvatski poljoprivrednik, što bi njima predložili?
Aktivno sam nekoliko desetljeća s poljoprivrednim proizvođačima, a još više s potrošačima. I sam se suočavam sa svojom podvojenošću, jer dok „branim hrvatsku poljoprivredu, svoju zaradu trošim gdje ja želim“. I u tome ne treba tržiti loše, jer ako ja imam razumijevanja za njihove prosvjede, neka i oni imaju za moj dohodak. Njihovu neracionalnost neka plaća tko
želi. A poljoprivrednicima preporuka, neka se dobro povežu u sebi interesno prihvatljive asocijacije, kako političke tako još više proizvodne. U državnoj administraciji neka prvo traže partnera, a ako ne ide, onda se zna. U Vukovarsku neka ne dolaze po milodar, nego po rješenja njihovih realnih problema. I ta će susretna komunikacija dovesti do boljega za sve nas. Jer proizvođači ne smiju zaboraviti da potrošači dva puta daju svoje novce, jednom kao porezni obveznici, a drugi puta kao kupci. A mnogi potrošači su prva ili druga generacija poljoprivrednika i ruralnog prostora, te dobro razumiju kada su u pravu a kada nisu. I ja sam optimista, kako s iskazanim željama i ozbiljnošću pristupa Ministarstva poljoprivrede tako i najvećeg dijela hrvatskih poljoprivrednika. A mi potrošači ćemo se već snaći.
