Za razliku od mladih ljudi koji budućnost traže u inozemstvu, iz Hrvatske sve više emigriraju i cijele obitelji s malom djecom. Tako ne odlaze samo roditelji, nego i njihova djeca rastu i socijaliziraju se u drugoj državi. Za razliku od odraslih koji u inozemstvo odlaze na privremeni rad, dijete koje je s npr. pet godina s obitelji otišlo u Njemačku, već nakon tri, četiri godine će kao svoj dom, prirodno, mnogo prije doživljavati državu u kojoj je njegova škola i gdje su svi njegovi prijatelji nego mjesto u kojem je rođen, i ne postoje nikakvi razlozi da se takva obitelj vrati.
O nepovratnoj emigraciji zna se vrlo malo - gotovo je nemoguće procijeniti hoće li se netko tko je otišao raditi i živjeti u inozemstvo nakon nekog vremena vratiti. No ekonomski stručnjak Velimir Šonje za Jutarnji je dubinskom analizom došao do barem grube procjene koliko je obitelji otišlo bez prevelike šanse da se ikad vrate.
Ukratko, uspoređujući broj novorođene djece i broj djece koja su upisala prvi razred šest, sedam godina kasnije dobiva se značajna rupa.
Nestali 'prvašići'
"Ako uzmemo 75% djece rođene 2009. i 25% djece rođene 2010. (to su oni rođeni u prva tri mjeseca godine koji idu u školu sa šest godina i šest i pol mjeseci u prosjeku), dobit ćemo maksimalan broj djece rođene u zemlji koja će upisati prvi razred 2016. Tako se izračuna očekivani broj upisa djece u prvi razred", piše Šonje. Usporedi li se taj broj sa stvarnim brojem upisane djece, otkrivaju se zastrašujući podaci.
Samo u 2017. nedostaje 2700 djece, što je 6,3 posto od očekivanog broja prvašića. Primijeni li se ista metoda za godine unazad, slika je još alarmantnija.
Otišlo (barem) 12 tisuća obitelji
"Nepovratna emigracija pojavila se i prije ulaska u EU, zamjetno već od 2009. i raste iz godine u godinu, a do 2017. oko 12 tisuća djece je nestalo u ulazu u osnovnoškolski sustav", ističe Šonje. A 12 tisuća nestale predškolske djece znači i 12 tisuća obitelji, koje se vrlo vjerojatno neće vratiti.
No ne odlaze samo obitelji s predškolskom djecom.
Kako ne postoji jasna državna evidencija, Šonje se i ovdje oslanja na podatke u opisu u školu, analizirajući razliku broja djece koja su završila jedan razred i iduće godine upisala sljedeći.
"Neka djeca padnu razred, neka se razbole, neka nažalost i umru (vrlo rijetko), neka možda prijeđu u programe za djecu s posebnim potrebama, neka napuste školovanje. Međutim, udjel takvih slučajeva u ukupnoj populaciji ne može znatno varirati iz godine u godinu", ističe Šonje.
Iz razreda u razred, sve manje učenika
I tu je očit isti trend kao i kod nestalih prvašića. Broj učenika u osnovnim školama (prema kriteriju broja učenika koji su završavali pojedine razrede) od 2005. do 2016. smanjio se za gotovo 19%, s oko 389 na oko 317 tisuća.
A i iz svake generacije, iz godine u godinu, djeca odlaze. Primjerice, broj završenih osmaša 2016. smanjio se u odnosu na broj završenih sedmaša 2015. za 642, a broj završenih sedmaša 2015. u odnosu na završene šestaše 2014. smanjio se za 158.
Podaci pokazuju da se broj učenika oduvijek smanjivao, no stopa prosječnog pada za sve razrede bila je vrlo mala, oko 0,3% u prosjeku godišnje, točnije bilo je uobičajeno da oko 1000 učenika svake godine "nestane" iz našeg osnovnoškolskog sustava, u čemu je nastavak školovanja u nekoj drugoj zemlji sigurno bio jedan, ali ne i isključiv razlog.
Otišlo od 40 do 50 tisuća ljudi
"No 2015. dolazi do prvog malog, a 2016. do sljedećeg velikog ubrzanja 'nestanka' djece tijekom osnovne škole: 2015. i 2016. “nestalo” je ukupno oko 3000 djece iznad uobičajenog trenda (oko 600 2015. i oko 2400 2016.)", pojašnjava Šonje.
Dodaje kako je nemoguće i procijeniti koliko od te iseljene djece su starija braća i sestre u istim onim obiteljima predškolaraca, a koliko su u pitanju nove emigrantke obitelji, no trend je očit.
"Vjerojatno nećemo mnogo pogriješiti ako nepovratnu emigraciju na temelju ovih podataka procijenimo na 40-50 tisuća", ističe Šonje. Ukratko, to je 15 tisuća djece plus roditelji.
Ipak, Šonje na kraju ističe kako je ovo samo "prva procjena koja je spekulativna i nepouzdana" te poziva "istraživače i državne institucije da proniknu dublje u strukturu pojave nepovratne emigracije, u njene socioekonomske i demografske segmente i razloge".
"Ništa ne može zamijeniti dobro koncipirano terensko istraživanje", zaključuje.
