Njegovu burnu reakciju izazvale su upravo izjave koje su dali policija i pravosuđe, koji tvrdi kako su 'reagirali na svaku prijavu i napravili sve prema propisanim procedurama'.
19-godišnji David Komšić svoju je žrtvu, 18-godišnju Kristinu, godinama progonio te je više puta fizički napao. Neko je vrijeme nad njim na snazi bila i zabrana približavanja djevojci.
' Izjave o tome kako su se poštovale sve procedure tipičan su primjer pranja ruku. Neka otvoreno kažu: mi nemamo ono što imaju vani, što postoji svugdje u svijetu, samo u Hrvatskoj toga nema. To su elektroničke narukvice koje služe upravo za ovakve slučajeve jer nasilnike ne treba isključivo pritvarati prije presude. Kod pojedinih struktura osobe, kada se doista radi o bešćutnom tipu, lišavanje slobode u fazi istrage ne pomaže u smislu da dođe pameti. Osim toga, oni i kada dospiju u pritvor imaju svoje fanove koji im hrane ego. Nadalje, moraju izići vani jednog dana, a onda priča o proganjanju počinje nanovo ispočetka. Zato služi moderna tehnologija i internet, uz pomoć kojih se može nad njima vršiti nadzor kretanja i reagirati trenutačno', kaže Miliša za Slobodnu Dalmaciju.
Kristina nije izolirani slučaj
Ubojstvo Kristine Krupljan grozna je tragedija koja je ponovno podsjetila na cijeli niz slučajeva u kojima su ubojice prije ubojstva svojim žrtvama sustavno zagorčavali život nasiljem i maltretiranjem. U mnogima od tih slučajeva slijedilo se propisano postupanje prilikom prijetnji koje su prethodile ubojstvima.
Nakon prve prijave za nasilje među partnerima, ako nema težih ozljeda, policija uglavnom ne ide s kaznenom prijavom. Postupak na prekršajnom sudu je prvi filter kroz koji prolaze nasilnici.
Sudac Stipe Rosa objasnio je kako kažnjavanje nasilnika ovisi o nizu otežavajućih čimbenika.
'Zakon o zaštiti nasilja u obitelji propisuje nekoliko mjera osiguranja, među kojima je i zadržavanje u pritvoru, koje može trajati do pravomoćnosti postupka. Nakon provedenog postupka i proglašavanja osobe krivom, može se odrediti kaznu do 60 dana zatvora ili novčanu do 50.000 kuna.
Međutim, za osuđujuću presudu potrebni su dokazi do kojih je u ovakvim slučajevima u pravilu teško doći. Kao prvo, to su najčešće situacije koje se događaju u stanu ili kući, dakle u zatvorenom prostoru gdje nema drugih svjedoka. Dodatan problem je ako nakon napada nije obavljen liječnički pregled i evidentirane ozljede. Tad ostaju samo iskaz počinitelja i iskaz žrtve.
Kod obiteljskog nasilja, počinitelj i žrtva su često u srodstvu te se mogu pozvati na zakonsko pravo da ne daju svoj iskaz. Znači, ako okrivljeni negira, a žrtva ne želi iskazivati, sudu su zaista ruke vezane', objasnio je Roso.
Kristina nije htjela svjedočiti protiv Davida
Upravo pozivanje na privilegirani status svjedoka člana obitelji dogodio se u slučaju ubojstva na Volovčici. Kristina se u postupku za nasilje protiv tadašnjeg dečka Davida pozivala na činjenicu da je njegova izvanbračna supruga te je tako iskoristila pravo da ne svjedoči protiv njgea.
Neuropsihijatar Mijo Milas, stalni sudski vještak, objasnio je koji su uzroci takvog ponašanja žrtve.
'To je ambivalencija, žrtva počinitelja i voli i mrzi. To se vrti oko emocija, problem je u emocijama. Teško je mladoj ženi naškoditi, u smislu kaznenog progona, muškarcu koja ti nije puno zla napravio, a nekad si ga voljela. I kada je osoba starija, nije lako to napraviti.
Žrtva zna da ga mora prijaviti jer je potencijalno opasan, ali nije joj ta osoba toliko mrska. Zato ga prijavljuje i poslije odustane jer na taj način želi postići da se on malo povuče. Pretpostavljam i da ga nije htjela sasvim upropastiti jer je bio iz bolje obitelji. I tada sud zaista ne može ništa ako žrtva nije dosljedna', objasnio je neuropsihijatar.
