(Foto: Facebook, grafit protiv izbjeglica koji je osvanuo u Splitu)
Zagreb je moj rodni grad i svjesna sam kako mogu biti sretna što za vrijeme rata nisam morala nikamo bježati kako bi se osjećala sigurnom, što se ne može reći za gomilu izbjeglica koje 'as we speak' prolaze kroz naše prostore.
U slučajnom razgovoru s jednim poznanikom doznala sam kako i u mojoj bliskoj blizini ima ljudi koji gaje i šire mržnju prema svemu što nije hrvatsko, a najnovija im je boljka popustljivost naših vlasti ka privremenom prihvatu izbjeglica u Lijepu našu.
Boje se kako će nam ukrasti radna mjesta, sada kada tisuće naših mladih ljudi zbog nezaposlenosti odlazi u zapadnu Europu, strah ih je invazije, govore kako se Hrvatska jedva obranila od Islama, a da sad neki povijest tako brzo zaboravljaju. Govore kako mediji šalju krivu sliku na van, pokušavajući ih prikazati kao nemoćne i jadne, a izostavljaju spomenuti sve one kršne, mišićave momke koji su zapravo 'skriveni ISIL-ovci'. Teorije zavjere se samo nižu, a onih koji propagiraju govor mržnje prema SVIM izbjeglicama, izjednačavajući ih s teroristima (i tu većina ne radi preveliku razliku između djece, žena i muškaraca!!!) bome, ako je sudeći prema Facebooku, ima više nego onih koji te iste izbjeglice dočekuju raširenih ruku. To me straši.
(Ovo im je profilna fotka na grupi i kao što možete vidjeti - ne prikazuje odrasle muškarce s kalašnjikovima za koje isti sumnjaju da su skriveni teroristi, prikazuje i DJECU)
Raspirivanje plamena mržnje me straši. Zabrinjavajuća neinformiranost i nedostatak empatije me straši te me podsjeća na našu dobru staru netrpeljivost prema istočnim susjedima. Tko bi rekao da su neki tu mržnju, samo zato što im je privremeno dosadilo mrziti Srbe, spremni prenijeti na mržnju prema izbjeglicama?
Ne moramo se prepoznati kao pripadnici jednog tabora da bismo -
pripadali!
Jest, svjesna sam da ovo nije jedna od mojih uobičajenih tema te kako pripovijedanje o ratnim i postratnim godinama izaziva patetične osjećaje, sažaljenje, često i krajnje nerazumijevanje kod ljudi, ali onaj razgovor sa poznanikom odozgora me razbijesnio.
Upravo tada shvatih zašto mi je samo poznanik, a ne i prijatelj. Njegovi argumenti su bili uporni, ali meni nelogični za shvatiti. Počeli smo pričati o trenutačnom stanju u Hrvatskoj i izbjegličkoj krizi, no kada je počeo ukazivati na nedostatak jake desne šake o stol, uspoređivati ovo vrijeme s onim iz Domovinskog rata te prozivati sve one koji izbjeglicama žele pomoći i ne žele sijati mržnju - hipijima i jugofilimakoji se ne znaju izboriti za svoj nacionalni identitet, tu sam pukla.
Nije me strah onih s različitim svjetonazorom od mog, pa išao on 'desno' na križanju staze jer se na lijevo 'svi zvijeri paze', a ja u suprotnom smjeru. Strah me onih koji su neuki, koji ne znaju, koji mijenjaju patriotizam za nacionalizam. Priprosti su i privlače ih simboli, obećanja bez pokrića jer im mozak ne ulazi u dubinu problema, nemaju tog kapaciteta da razluče po vlastitoj spoznaji pa često razmišljaju konformistički i tradicijski idu linijom manjeg otpora.
(Foto: RadioSarajevo.ba)
Neki ne prijete direktno i uvijek govorom mržnje preko medija, ali bolesnom euforijom veličaju svoj nacionalizam. Meni je to sve isto jer je granica vrlo tanka. Cijela naša generacija, koju srećom, rat nije dotaknuo izravno, trebala bi se svijetu prikazati kao liberalna i tolerantna generacija 21. stoljeća, a ne da nam se horizonti zatvaraju na granici centralnog i perifernog vida, kao što to bude slučaj u klinaca desničara koji samo iz priča znaju da je rata bilo, ali uzvikuju 'Za dom spremni' kao da su bili na prvoj liniji fronta i samo šire mržnju naokolo.
Sve ljudske žrtve i bol izazvanu tim krvavim devedesetima poštujem i smatram da se te godine nikako ne smiju zaboraviti, no moram li ja pokazivati svoje hrvatstvo time da bezrazložno mrzim jednog Srbina ili Srpkinju? Što mi je tamo neki od 27-godišnji Srbin, moj vršnjak, napravio u životu? Bojao se sirene kad su mu bombardirali grad, isto kao što sam se i ja bojala kad su bacali zvončiće na moj. Proživio je isto što i ja, nije bio na prvoj liniji obrane i susreo se sa 'zločestim ratnim ljudima’, ni na jednoj, ni na drugoj strani. Neki jesu. Žao mi je zbog toga, ali nije mi žao što su mene i tog 27-godišnjeg Srbina ti prizori zaobišli.
Opet sam se malo udaljila od prvotnog subjekta, ali shvatili ste point. Isti ljudi ponovno šire mržnju. Žrtve su slične. Ni krive ni dužne ih se mrzi, odbija jer ih se stavlja pod krivi kalup. Generalizira se.
Ne bih željela vjerovati da svi u tom taboru rasisti i ksenofobi, ali kad od administratora spomenute anti izbjegličke grupe mržnje vidim komentar 'Sve sto je sa istoka i islamsko sto dalje od mene' i optužbe na račun medija jer šire 'antihrvatsku i antikršćansku propagandu', dođe mi da se zagrcnem malo od vlastitog bljuca.
U isto vrijeme ostavljaju i ovakav komentar kada je jedan mlađahni Srbin (najvjerojatnije klinac desničar) odlučio dati svoju podršku njihovoj 'borbi protiv muslimana':
(Obratite pozornost na posljednji dio...)
I to su ljudi kao i vaš susjed iz zgrade, s kojim si već godinama niste dobri jer dijelite dvorište i čini vam se da je ono malo veće na njegovoj strani, nego na vašoj. Gajite netrpeljivost jedan prema drugome već godinama, a niti se ne znate osobno i naprečac zaključujete da je loš zbog paranoje! I dalje je moje moje, a njegovo njegovo! Po tom se razlikujemo, ali moramo li se zato mrziti? Zašto ne možemo pokazati empatiju i humanost te podijeliti i nešto svoje, ako ga imamo na pretek, a netko nema ništa?
I kako sad to nekome, kao mom sugovorniku s početka priče objasniti?
Mičem se što dalje od takvih pojedinaca u svojoj blizini koji istu dogmu promoviraju.
Dalje od mene i...
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.