Dobrooo juuutro, dušo! Budi se, moji nas čekaju na ručku povodom sekinih zaruka. Joooj, sjećaš se naših zaruka i vjenčanja? Najbolja svadba ikad. Ne zato što je naša, nego realno govoreći, stvarno je bila najbolja. Je l' da? Svim gostima naručiti Uber da ne voze pijani – genijalno! A bend je rasturao. Podij je cijelo vrijeme bio pun...
Antonija je imala sposobnost početi pričati čim otvori oči, a
tijek njezinih misli ponekad je bilo nemoguće pratiti. U roku 30
sekundi tepanje je uspjela pretvoriti u ozbiljnu raspravu o
vjenčanjima za koju joj nije trebao sugovornik. Ona je bila i pro
i kontra.
Glavobolja. Nikad više neću piti. Još samo kad osvojimo Europsko
rukometno prvenstvo i nikad više.
- A naše unikatne burme koje zajedno čine cjelinu? Joj Krunek, čak si i kleknuo kad si me prosio, sjećaš se? Za blesana poput tebe, nekad stvarno znaš biti romantičan. Obožavam to prstenje..., nastavila je.
Burma? Napipao sam pod jastukom da je na mom prstu nema. Provjerio sam i desnu ruku, za svaki slučaj. Pokušao sam odvrtiti film od prošle noći. Vožnja Uberom, pobjeda hrvatske repke, previše alkohola, loši trikovi s prstenom i bocom gina... Crni Kruno...ovo će ti uspjeti prigovoriti i u posmrtnom govoru.
- Joooj, zaboravio sam da sam obećao Marku pomoći nešto danas. Nađemo se kasnije kod tvojih, iskočio sam iz kreveta i pobjegao u kupaonicu.
- Ma sačekat ću te. A što to tako važno moraš pomoći Marku baš u nedjelju?
- Nešto u vezi onog njegovog posla. Radi na nekoj aplikaciji s igricama.
- Što ti znaš o tome?
- Kako misliš što ja znam o tome?, rekao sam glumeći uvrijeđenost.
- Pomažem mu s user experienceom. Nema smisla da me čekaš. Zapravo, neka ovo bude tvoj dan. Uzmi moj auto, popij kavu u miru i uživaj sa starcima. Ja dođem Uberom.
- Opet ideš igrati igrice? Samo, molim te, nemoj kasniti.
Zalupio sam vratima stana, jednom rukom zakopčavajući košulju, drugom naručujući Uber. Mora biti u bircu gdje smo cugali, samo da ju netko nije našao i uzeo.
Konobar mi nije mogao pomoći, ali mu je moje preznojavanje bilo jako zabavno. Vozač Ubera čekao me pred bircom.
- Možda vam je ispao u autu Ubera. S kim ste se sinoć vozili?, pitao me nadobudno.
- S nekim simpa tipom. Onako, crn, visok, koliko sam uspio vidjeti, ipak je sjedio...
- Ne, gospodine. Pogledajte na mailu ili u aplikaciji. Piše vam ruta kojom ste se vozili i ime Uberovog vozača, objašnjavao mi je s osmijehom na licu.
- Ma daj? To se može?
U sklopu kratke lekcije o svemu što se može s Uberovom aplikacijom, pokazao mi je i kako da kontaktiram njegovog kolegu. Naravno da me se sjećao; vozio je sinoć mnogo pijanih ljudi, ali samo jednog genijalca s ‘čarobnim prstenom’.
Obećao je auto rastaviti na dijelove u potrazi za prstenom, kako Antonija ne bi rastavila mene. Našao ga je pod tepihom kod stražnjeg sjedala. I dalje ne znam kako je tamo završio, al’ mora da sam mu pokazivao neki jako dobar trik.
Moj današnji vozač Ubera i partner u zločinu, odvezao me da se nađemo s njegovim kolegom. Dobio sam prsten natrag, uskladio priču s Markom i na vrijeme stigao na obiteljski ručak.
- Evo mog Kruneka! Cijelo vrijeme te čekam da im pokažemo kako naše burme zajedno ispisuju stih, zaletila se Antonija prema meni čim sam kročio preko praga.
Ispružio sam ruku kao najponosnija mladenka. Ovo je bilo umalo.
