Je, gadno je to kad dobiješ batine samo zato što si iz krivog grada, recimo Splita. Gadno je to kad te na nasipu tri tipa pitaju odakle si, pa na odgovor "iz Splita" dobiješ lakat u zube, pa šaku, pa još koju, pa sutra žicaš starce lovu za nove zube, a ne želiš im reći zbog čega jer bi se prenerazili od brige, nego izmišljaš nezgodu na malom balunu u čiji scenarij nitko, osim staraca, ne bi povjerovao. (Moj slučaj.)
Bejzbolkom po čelu
Još je gadnije kad se u Novom Zagrebu, dok čekaš tramvaj prema domu na Savi, ispred tebe zaustavi stojka, iz nje iziđe tip, pita te: "Imaš li cigaretu?", a na odgovor: "Skužaj, stari, neman", iz auta izađe tip s bejzbolkom i spuca te njome u čelo, a kad ti na tom mjestu trenutno izbije čvoruga, k'o u Tomu & Jerryju, u nju te pogodi još jednom da se rasprsne i raskrvari ti cijelu facu, ali tad si već u nesvijesti, iz koje se budiš nakon tjedan dana. (Slučaj mi frenda S.B. iz Primoštena.)
Unatoč tome, ne bih nikad stao iza priopćenja kojim se, povodom zadnjih napada na dalmatinske studente u Zagrebu, Udruga studenata grada Splita obratila javnosti.
Sjetimo se samo...
Zašto? Zbog sljedeće rečenice iz priopćenja: "Sjetimo se samo žara zajedništva kad zajedno gledamo nogometnu reprezentaciju i kad više nije važno tko je s juga, tko sa sjevera, a tko s istoka – tada su nam misli usmjerene samo u jednome smjeru jer smo tek tada svjesni da smo jedno i da pod našim grudima u istome taktu kuca isto obojeno srce." Kad "ležiš krvlju obliven na pločniku", kako to autori ovog priopćenja patetično kažu u uvodu, ne pada ti na pamet nikakav "žar zajedništva" s tim koji te prebio, u vama ne kuca nikakvo "isto obojeno srce". Dok "ležiš krvlju obliven na pločniku", želiš samo jedno – pravdu. Pa prvih par sati, ako si pri svijesti, maštaš o tome da mu radiš isto ono što je on radio tebi, a dan, dva poslije, kad se malo pribereš od svega, želiš da ga pravna država ukeba, da ti ona barem malo kompenzira nanesenu nepravdu. Odbijaš s njim dijeliti ikakav kolektivni identitet, pa i onaj hrvatski, pitaš se, zapravo, pripadate li istom ljudskom rodu.
Ubij, ubij, ubij
Za napade do kojih dolazi jer se neki konj previše ufurao u kolektivni identitet (purgerski, dalmatinski, BBB-ovski, torcidaški...), nuditi rješenje u nekakvom kolektivnom nadidentitetu (onom hrvatskom) potpuno je promašeno. Pa u čemu je razlika između "žara zajedništva kad se gleda nogometna reprezentacija" i pritom urla: "Ubij, ubij, ubij Srbina!" od "žara zajedništva kad se gleda Dinamo/Hajduk i pritom urla: "Ubij, ubij, ubij tovara/purgera!" Postoji razlika, naravno, jedan je nacionalni, a drugi regionalni, ali posljedica je ista, posljedica je prečesto netko "krvav na pločniku".
Najtužnije u ovoj priči je to što su ovo priopćenje potpisali studenti. Nisu djeca, nisu srednjoškolci, nego studenti, skoro odrasli ljudi, koji će se za koju godinu kititi akademskim titulama, a mentalni sklop im ne ide dalje od Thompsona, pa je jedino što im pada na pamet u momentu dok ih neka konjina tuče da kažu: "Nemoj, brate, svi smo mi Hrvati."
Nacija koja ima ovakve studente, ne mora se bojati za svoju budućnost. Za narod nisam siguran.
