Bilo je to usred najstrože izolacije zbog korona virusa – kroz prozor stana čula sam vedre glasove na ulici, pogledala kroz prozor i ugledala grupicu, otprilike desetogodišnjaka - dvije curice i tri dječaka kako se, pocupkujući u hodu, naglas smiju i o nečemu raspravljaju. Prošli su me trnci.
Izgledalo je kao prizor iz nekog zaboravljenog, davnog vremena spokoja i ta majušna iskra, taj bljesak dječje bezbrižnosti na trenutak mi je omekšao grudu tjeskobe u grudima. Kroz glavu mi je prošla misao kako se u tom jednostavnom prizoru krije sva dragocjenost svijeta. Bio je to prizor koji je tješio, obećavao da će teška vremena proći i da će dječja graja pod prozorom uskoro opet postati uobičajena slika, a ne, kao sad, iznenađujući, nesvakidašnji događaj usred opće pandemijske tjeskobe.
Sve će biti u redu?
Onda sam čekala ljeto. Ljeto se uvijek nestrpljivo čeka nakon iscrpljujućih sivih tonova zime jer se pod suncem sve tjeskobe tope, a ove godine čekala sam ga kao nikad u životu. More sve liječi, to se zna, izliječit će i prošlu zimu, i izolaciju i sve nakupljene strahove. I tako sam se, čim je dovoljno otoplilo, sjurila. Na plaži, par metara od mene sunčala se jedna starija gopođa. Nije prošlo puno, stigla je i jedna bučna grupica, dvije žene s hrpom djece. Smjestili su se na nekih dvadesetak centimetara od one gospođe i rasprostrli oko sebe sve plažne rekvizite koji se po dućanima uopće mogu nabaviti.
Suncobrani, ručnici, plastične morske igračke, šeširi, kreme, sandale i sandalice, zašarenili su u tren oka polupraznu plažu a meni je srce zatitralo od veselja. Evo opet djece, evo graje, sunca i ljeta, sve je u redu, sve će biti u redu. Mora biti.
Nisam ni dovršila misao, ona gospođa je ustala, prišla grupici i obratila se onim dvjema ženama.
- Molim vas, možete li se malo pomaknuti od mene, bar na dva metra?
- Zašto? – upitala je jedna od njih.
- Zato što su takve preporučene mjere. Molim Vas, ja imam šezdeset pet godina i moram se čuvati – rekla je gospođa pristojnim, mirnim tonom.
- Molim?! Tko si ti da nama govoriš da se mičemo? Ha?!
Gospođa je ustuknula, učinilo mi se da joj je cijelim tijelom prošao drhtaj.
- Ne, ja sam samo...
- Ma daj makni se luda babo!!! Više je mene strah da će se moja dica zarazit od tebe!
Meni je bilo kao da mi je netko ugasio sunce. Osjetila sam ono što se zove „susramlje“.
Gospođa je zamukla, odustala. Pogledala sam prema djeci. Skupila su se na ručniku i raširenih očiju promatrala scenu, nijema. Upravo su odslušala lekciju kako se ponašati prema starijima, ranjivima i nemoćnima. More mi je taj dan imalo okus gorke soli. Ljeto kao da je završilo prije nego što je i počelo.
Zaboravi, zaboravi...
Zaboraviti tu scenu, zatvoriti oči i uši, tako sam odlučila, kao da je doživljaj ljeta postao pitanje mog osobnog opstanka. I uspjela sam, nakratko. A onda sam prije neki dan na TV ekranu, u kaosu prosvjeda u Beogradu, ugledala scenu u kojoj policija na pod baca momka koji je mirno hodao ulicom. Trojica, četvorica su ga prvo pendrečili, onda su ga, tako skupljenog na cesti, malo i cipelarili. Potom su produžili dalje, a momka su nastavili pendrecima i nogama udarati svi njihovi kolege koji su na to sklupčano tijelo naišli poslije njih. Par trenutaka kasnije, slična scena – čovjek, mladi momak u stvari, leži na podu ruku zavezanih na leđima, fizički potpuno onemogućen. Četvorica policajaca ga mlate, žestoko tuku po tom mladom, pobunjenom životu, a onda im se priključuje još jedan i cipelom mu prignječi glavu. Meni je u tom trenutku netko cipelom prignječio moje ljeto. Pred očima mi bljesne sličan prizor iz Amerike, kad je pod takvom cokulom jedan čovjek umro.I koliko je god brutalnost viđenog u meni doslovno izazvala traumu, još veću nevjericu i šok sam doživjela gledajući njihovog ministra unutrašnjih poslova kako na novinarskoj konferenciji mrtav hladan, bez da trepne, izjavljuje kako policija ni u jednom trenutku nije prekoračila upotrebu sile. Buljila sam u lice tog čovjeka (čovjeka?) i pitala se u kakvu sam to prokletu noćnu moru upala i hoću li se više ikada iz nje izvući.
Ravnodušnost svijeta
Zaboraviti, moram i ovo zaboraviti inače ću umrijeti, pomislila sam. Ljeto je. Sunce je i more je. Ali, nekako sam osjećala da more ovaj put neće biti dovoljno veliko ni duboko da bi s moje duše spralo sve tuge i prljavštine koje su na mene nanijeli valovi svakodnevice.
Sunce i more nisu dovoljni, već godinama slušam poruke naših turističkih djelatnika. Za mene, u ovom trenutku, to ima samo jedno značenje – ne, sunce i more zaista nisu dovoljni, meni treba i Čovjek. Znam plivati, ali ako iza mojih leđa, na plaži, netko ponižava ženu od šezdeset i pet godina, ako negdje i ne baš tako daleko od mene netko policijskom čizmom gnječi nečiju glavu, strah me da ću potonuti. Ne mogu više podnijeti ovu ravnodušnost svijeta.
A onda...
Skuhala sam svoju jutarnju kavu jučer i naslonila se na prozor vrteći po glavi sumorne misli.
Što nam se svima dogodilo? Je li nam virus odnio više od osobnih sloboda, više od slobode kretanja a meni, je li meni možda odnio onu moju žilavu uvjerenost u ljudsku dobrotu? U empatiju. Kako ću preživjeti bez toga, kako ću plivati?
U tom trenutku na ulici ispod mog prozora ugledam stariju ženu kako tetura. Posrnula je nekoliko puta, a onda se skljokala na pod. Nedaleko od nje, na nekom zidiću, sjedila su dva čovjeka. Prestala sam disati. Nisam toga bila svjesna, ali kao da sam sve dragocjeno, sve što mi je bilo potrebno za preživjeti, za ponovno oživjeti, bila uložila u ta dva meni nepoznata muškarca.
I onda se dogodilo. Skočili su, potrčali prema ženi, uhvatili je ispod ruku i posjeli na zid. Stariji je otrčao prema obližnjem dućanu, valjda po bocu vode. Onaj mlađi što je ostao kraj nje, nešto joj je govorio, pokušavao je, mašući joj dlanovima ispred lica, malo rashladiti. A onda, kad se ženi počela vraćati boja u lice, sjeo je kraj nje i – zagrlio je. Ona je zahvalno naslonila glavu na njegovo rame duboko hvatajući zrak.
U tom trenutku ja sam počela plakati. Hvala vam, o bože, hvala vam.
Ljeto mi se vratilo.
