Dubrovnik je na najtrusnijem području u Hrvatskoj gdje su mogući potresi i preko 7 stupnjeva po Richteru. Uopće nije pitanje hoće li se jaki potres na jugu Hrvatske dogoditi, nego kada će. Stoga je Dubrovački dnevnik sa stručnjacima razgovarao o kvaliteti gradnje u Dubrovniku i kolika bi mogla biti potencijalna šteta u slučaju da jakog potresa.
Arhitekt Vlaho Alamat objašnjava da se prilikom gradnje točno zna što se sve treba zadovoljiti kako bi se štete od potresa umanjile. "Kod gradnje sudjeluje više struka: arhitekti, statičari, inženjeri građevine i svi oni točno znaju kako treba graditi na određenoj lokaciji sukladno mogućem udaru potresa. Za veće građevine obvezna su i geomehanička ispitivanja koja utvrđuju kakvog je sastava tla, i onda u skladu s tim, dalje grade. Također, za veće objekte radi se i revizija projekta", objašnjava Alamat, te dodaje kako se više-manje sve radi s armiranim betonom koji je puno stabilniji od primjerice cigli kakve smo vidjeli na području Petrinje.
Korupcija i štete od potresa
"Nadzor na gradilištu gleda svaku šipku je li stavljena sukladno projektu. Kod uporabne dozvole ne može se naravno vidjeti što se nalazi u zidovima, ali postoje atesti koji se rade za betonske građevine i to sve mora zadovoljavati kako bi se dobila uporabna dozvola", kaže Alamat te dodaje da se u Petrinji u obnovi nakon rata nisu poštivale brojne odredbe prilikom gradnje.
"Vjerojatno je riječ o klasičnoj korupciji. Postoji istraživanje da zemlje koje imaju veću stopu korupcije također bilježe i veće štete od potresa. Primjerice potres od 7 stupnjeva na Haitiju napravio je ogromnu štetu i poginulo je puno ljudi, a u istom takvom potresu na Novom Zelandu nitko nije poginuo i šteta je bila minimalna. Drugim riječima, kvalitetnom gradnjom potresi se mogu odlično prevenirati, jer ne ubijaju oni, nego građevine. Koliko su kuće u Petrinji bile loše napravljene čudo je da nisu pale i bez potresa", naglašava arhitekt.
Na pitanje što bi se dogodilo da je sličan potres poput ovog na Baniji pogodio Dubrovnik, kaže: "Što se tiče novogradnje ne bi se dogodilo ništa posebno. Negdje bi se otvorile pukotine, ali ne bi došlo do rušenja. Naravno najugroženiji je prostor unutar zidina, ali i on je puno otporniji na potrese od ovakve gradnje na Baniji. Inače dobro je za Dubrovnik što je dobar dio građen na stijeni koja puno bolje apsorbira potres od primjerice pjeskovitog tla. Mokošica je građena na takvom tlu, ali koliko je meni poznato, zgrade su tamo rađene s dubokim temeljima. Po mom iskustvu, legalne građevine u Dubrovniku, posebno novijeg datuma, građene su sukladno propisima i ne bi se dogodila ni približno velika šteta poput one u Petrinji. Naravno, najugroženije su bespravne građevine", zaključuje Vlaho Alamat.
Dubrovačka svijest o potresima
Njegova kolegica Orlanda Tokić koja ujedno i obnaša dužnost zamjenice gradonačelnika Dubrovnika sličnog je mišljenja. Kaže da se nikad u karijeri nije susrela s građevinarima koji će nešto pokušati ušićariti na statici.
"Ako će negdje uštedjeti prilikom gradnje to su onda obrtnički radovi poput keramike i izolacije. Nitko se neće igrati s armaturom koja je ionako jeftina tako da tu nisu velike uštede. Vjerujem da je razlog tome svijest u Dubrovniku o potresima koja postoji stoljećima. Nije kod nas potres jednom u sto godina, pa da se dogodi da čitava generacija zaboravi i opusti se prilikom gradnje. Kod nas treska svako malo i to je ugrađeno u mentalitet ovog grada. Tijekom života mi u Dubrovniku ćemo sigurno iskusiti barem dva jaka potresa", govori Tokić i ističe kako su se propisi još od onog skopskog potresa šezdesetih godina prošlog stoljeća dodatno pojačavali, posebno ulaskom u EU.
"Danas kvalitetna gradnja nije nikakva filozofija. Ne računa se statika ručno, nego kompjuter izbaci sve podatke sukladno potresnoj zoni i tako se postavlja armatura. Za veće objekte propisi su još rigorozniji, kao i kontrola. Ponavljam, iz mog iskustva po Dubrovniku nigdje nisam naišla da bi itko išta muljao sa statikom. Strašne slike s Banije su vjerojatno posljedica poratnih godina i kaosa koji je tada vladao. I gore su sve kuće koje su kvalitetno napravljene ostale netaknute", naglašava Tokić.
Obnova nakon rata
Na pitanje što je s obnovom kuća nakon rata u Župi, Konavlima, Primorju i jesu li one kvalitetno rađene, odgovara: "Iskreno, ne znam i nemam te podatke, ali vjerujem da jesu, jer, opet vam govorim, u Dubrovniku je svijest o potresima oduvijek bila puno izraženija nego u drugim dijelovima Hrvatske. Također, dobro je kod nas na jugu Hrvatske što smo građeni na stijeni, za razliku od Banije gdje je gotovo 30 posto kuća na pjeskovitom tlu. Na takvom tlu se trebaju raditi piloti. Takav je sastav tla u Mokošici. Zgrade u Mokošici koje su se radile za branitelje najbolje to pokazuju. Imali smo puno problema dok su se temelji napravili, bilo je potrebno duplo više vremena nego da se grade negdje drugo u Gradu.
Ja sam u Mokošici svjedočila gradnji novih zgrada koje imaju duboke temelje, ali pitanje je kako su se stare kuće, pogotovo one bespravne, gradile. Smatram da je dio Stare Mokošice jedan od najugroženijih područja, naravno kao i prostor unutar zidina, te uže kontaktne zone, kao i svi oni dijelovi koji su građeni bespravno. Recimo jedna od tih lokacija je glavica Babinog kuka koja je dobrim dijelom građena neplanski. Možda su i ljudi tamo stavljali puno armature, to nitko ne zna, ali čitav taj prostor je upitan, jer ni razmaci među kućama nisu koliki bi trebali biti", ističe Tokić i zaključuje da bi u Dubrovniku šteta bila znatno manja nego u Baniji da kojim slučaj sličan potres pogodi grad pod Srđem.
Skuplja gradnja u Mokošici, nego u Lapadu
Statičar Miljenko Miljak također smatra da je potres sastavni dio dubrovačkog mentaliteta još od 1667. godine kada je poginula trećina stanovništva, te se upravo zbog toga svi propisi oko građenja itekako poštuju.
"Ovdje naravno govorim o građevinama koje imaju građevinsku dozvolu. Takve građevine zadovoljavaju sve propise. Stoga se ništa posebno ne bi dogodilo građevinama u Dubrovniku koje su legalno napravljene da se sličan potres onome iz Petrinje ovdje dogodi. Najugroženiji su bespravni objekti koji su nedavno legalizirani. To je totalna enigma kako su se ti objekti gradili. U ljudskoj je prirodi da svaki čovjek pokušava dobiti što više za što manje novaca. Je li se na tim bespravnim objektima štedjelo na statici i u kojoj mjeri, to nitko ne zna. Rijetko se u kontekstu cijena nekretnina u Dubrovniku spominje da su one skuplje upravo zato jer se moraju zadovoljavati strogi propisi. Recimo u Mokošici je skuplja gradnja nego u Lapadu, upravo zbog dubokih temelja i propisa o potresima. Velike zgrade u Mokošici su dobro građene s pilotima, ali pitanje je što je s onim bespravnim", govori Miljak, te dodaje da u Petrinji i Zagrebu nisu stradali veliki objekti koji imaju rigoroznije propise za gradnju, nego ponajviše obiteljske kuće.
U Dubrovniku je, ističe Miljak, osim bespravnih građevina najugroženija kulturna baština. "To je kontroverzno pitanje. Teško je poboljšati statiku građevine koja je zaštićena. Veliki je problem što su kod nas i gluposti zaštićene. Jedini je kriterij da je nešto staro sto godina, a uopće nije bitno je li lijepo i vrijedno ili ne. U kulturi treba biti zaštićena Mona Lisa, a ne neka bezvezna slika. Tako je i s građevinama, a kod nas su sve stare građevine kulturna baština bez obzira imaju li objektivnu vrijednost ili ne. I onda te stare zaštićene građevine koje objektivno nemaju veliku kulturnu vrijednost tijekom potresa su zbog manjka armature velika opasnost", zaključuje Miljak.
Ukratko, piše Dubrovački dnevnik, da se potres sličan onom u Baniji dogodi u Dubrovniku šteta bi bila znatno manja. Najugroženija bi bila bespravna gradnja i prostor unutar zidina. "Doživjeli ili ne veliki potres tijekom naših života, moramo biti svjesni da gradimo i za buduće naraštaje. Potres će se dogoditi, samo je pitanje kada. Stoga je najvažnije da se ne štedi na statici".
