Posljednji susret zagrebačke publike i YU grupe, jednog od najdugovječnijih rock sastava na ovim prostorima, dogodio se davne 1988. godine.
U tih 27 godina raspala se država prema kojoj su braća Dragi i Žika Jelić nazvala svoj bend, jedan od njihovih najvećih hitova "Kosovski božuri" dobio je krajnje nepotreban, politički predznak, a koktel boogieja, hard rocka i rhythm&bluesa, kojem su od samih početaka ostali vjerni, već odavno predstavlja relikt neke daleke prošlosti.
Usprkos svemu navedenom, više od dva sata dugi nastup koji su u četvrtak održali u prepunom Vintage Industrial Baru ostat će upamćen kao jedan od najuvjerljivijih povrataka u zagrebačkoj koncertnoj povijesti.
Za početak, vrijedi spomenuti nevjerojatnu virtuoznost ove vremešne ekipe, iskazanu u telepatskoj međuigri gitarističkog tandema Dragi/Petar Jelić i poput granita čvrstoj ritam-sekciji.
Te vrline posebno su došle do izražaja u pjesmama u kojima je njihov classic rock inspiriran etnom, točnije u "medleyju" sastavljenom od "Kosovskih božura", "None" i "Same".
Više nego solidno ostarjeli su i blues komadi poput "Bože, spasi me" i "More", ovom prigodom prošireni serijom fantastičnih Petrovih solaža, a "Crni leptir" i "Dunavom šibaju vetrovi" vjerojatno će se uz akustičnu gitaru na tulumima pjevati i za 50 godina.
Istini za volju, neke skladbe iz današnje perspektive djeluju previše arhaično, stihovi su na trenutke neugodno podsjećali na idiotarije prosječnog zapadnjačkog tekstopisca, no i te su promašaje u drugi plan gurale iznimne improvizacije.
Sve u svemu, bio je to jedan zaista lijep ponovni susret starih
rock'n'roll prijatelja!
