Ajme šta mi je drago kad raščistin sa nekin mojin predrasudama. Znan da je pomalo osjetljiv momenat za ovo izjavit, ali ipak ću reć – meni su u rješavanju mojih stečenih predrasuda najviše pomogli političari. Sad bi neko malicijozan pomislija kako političari i inače nama običnim judima pomažu da se riješimo svega stečenog u životu, a ne samo predrasuda, ali nisan na to mislila. Evo, recimo, predrasude o našoj administraciji.
Kad predsjednik nešto izjavi...
Ka i većina onih koji su doživili bilo kakvu socijalnu nepravdu zahvaljujući sporoj i bešćutnoj administraciji, i ja san bila uvjerena da nam je administracija takva zato šta nedostaje političke volje da se po tom pitanju bilo šta poduzme. Međutin, neki dan je predsjednik Josipović izjavija da je, citiran: "Hrvatska administracija često bešćutna, te da iz nje izviru problemi – a ne zato što nema političke volje." Kraj citata.
Obično, kad predsjednik nešto izjavi, ja ostanen zabezeknuta ka božemiprosti Kerum kad shvati da niko ne shvaća koliko je on judi zaposlija u svojin dućanima.
Ova je predsjednikova izjava, međutin, za razliku od svih dosadašnjih, bila potpuno jasna i određena te nije ostavljala nimalo mista sumnji o pravom uzroku problema.
Problem bešćutne administracije izvire iz islandskih gejzira
Shvatila san, ka prvo, da on ipak može reć nešto skroz fokusirano i oštro, a ka drugo, da problemi bešćutne administracije izviru iz bešćutne administracije. Ne mogu virovat da mi je tako očita činjenica mogla promaknit. To je, prije svega, odlična vijest za sve one koji su mislili da problem bešćutne administracije izvire, štajaznan, iz islandskih gejzira.
Drugim ričima, narafski da za rješavanje bešćutne administracije postoji politička volja, ali pošto je problem u administraciji samoj, a ne u političkoj volji, političari ne mogu ništa napravit, jer nije do njih, nego do rečene administracije, iz čega proizlazi da političari ne mogu rješavat nešto šta ne izvire iz njih nego iz administracije, koja opet izvire iz same sebe zajedno sa svim pripadajućim joj problemima koji su skloni perpetualnin izviranjima iz vlastitih bitaka. Ako ovo nekome nije jasno, onda problem nije u predsjednikovoj retorici, nego u njemu samom.
Sve šta izvire mora negdi i ponirat
E sad, nisu političari krivi šta sve šta izvire mora negdi i ponirat, pa ta samoizviruća administracija ponire duboko u nacijonalno, a pogotovo socijalno biće maloga čovika. Onda mali čovik, lutajući misecima i godinama po nekim institucijama, bauljajući očajnički po raznoraznim ministarstvima, uredima ministarstava, uredima ureda ministarstava, stekne predrasudu o bešćutnoj administraciji. Pa pukne ka cvrčak, popuste mu živci.
- Jebenliti ovakvu državu! Ovo nigdi nema!!! Možemo svi crknit od gladi i od bolesti dok vi riješite vaše papirčuge!! Jesan li se ja za vakvu državu borija, a? Dvadeset godina čekan jedno rješenje! Dva-de-set godina, dvadeset vas kolpi ošinilo dabogda! Šta me gledaš, kokošo, šta si zinila!! Kvragu i ti, i oni šta te tu metnija, i država, i političari, kurbini sinovi!
- Gospodine, molit ću vas da se smirite, ovo je javno mjesto, a osim toga, nije vam ova država ništa kriva, a još manje političari.
- Ma je l'?! A ko mi je onda kriv, a? - Lijepo vam kažem, nije problem u državi niti u političarima.
- Ne, nego u čemu, pametnice?!
- U administraciji, gospodine. Svi problemi izviru iz administracije same. Kao takove. Razumijete?
Zbunjeni pogled. Otvorena usta.
Svježe naneseni tirkizni lak na bešćutnin joj noktićima
- Ček, oćete reć da... da svi problemi bešćutne administracije izviru iz bešćutne administracije?
- Yep – nehajno će šalterska uposlenica bešćutne administracije, kritički promatrajući svježe naneseni tirkizni lak na bešćutnin joj noktićima.
- A ja sam svih ovih godina mislija da nedostaje političke volje – poraženo i posramljeno će rastrojeni jadničak.
- Pih. Kaj god! Politička volja postoji, još od stoljeća sedmog, gospodine dragi. Najlakše je sve svaljivati na one iz kojih ništa ne izvire!
- Ja... ja... ovaj, žao mi je. Ispričavan se! Ugodan vam dan... i ne žurite s tim papirima! Vrag odnija prišu! Šta je mojih dvadeset godina čekanja u odnosu na probleme administracije koja izvire iz sebe same! Adijo van, dobra gospođo! I... držite se! Svanit će i vama jedan dan! Neće dovijeka problemi bešćutne administracije izvirat iz... ovaj, bešćutne administracije! Glavu gori! Adijo van!
Jaca se ukerumila
E, da nan je ovo bar neko prije reka i prosvitlija nas. Koliko bi nan živaca bija poštedija!
- Slušaj – rekla san onome mome čim san pročitala predsjednikovu izjavu – da mi više riči nisi reka protiv vladajuće stranke, bar ovo još malo šta ćedu bit vladajuća stranka.
- Šta ti je najedanput? Pa oli nisi do maloprije po kući zapomagala da nan je odnija đava sriću sad kad je oni hadeze dozvolija Jaci da se ukerumi? I da ti se zgadija život kad su se Kerum i Marasović rukovali na izbornon predstavjanju HDZ-a i HGS-a?
- Jesan! Ali san sad svatila! Možda mi to ne vidimo, ali tu sigurno postoji neka politička volja! A to je najvažnije imat u politici!
- Je, slažen se. Ali, viruj mi da čoviku, pa makar bija i hadezejac, ili još i gore, makar bija i Kerum, za rukovat se poslin svih gadarija koje su jedan drugome izgovorili, uopće ne triba politička volja.
- Nego šta, molin te?
- Nego želudac! I tu su i jedni i drugi pokazali jedinu političku volju koju su ikad i imali.
- Koju to?
- Za ostat na vlasti!!
