Na tekst dr. Ivice Raguža u Glasu Koncila pod naslovom "Marijina poslušnost i žene danas", a u kojem se žene naziva neposlušnima ako traže jednakost s muškarcem nanizale su se brojne kritike posljednjih dana. A najnovija među njima dolazi od studentice Teološkog fakulteta "Matija Vlačić Ilirik" Lane Bobić. Ona se Ragužu, inače dekanu Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, obratila otvorenim pismom koje je objavio portal Prometej.
Pismo prenosimo u cijelosti.
"U svom tekstu doktor Raguž primjećuje kako će njegov tekst izazvati podsmijeh mnogih ljudi.
Ne, doktore Raguž, to što ste naveli u vašem tekstu Marijina poslušnost i žene danas neće izazvati podsmjeh, već sablazan. Sablazan, nevjericu i duboku tugu da jedan visoko obrazovan teolog, dekan KBF-a proizvoljno tumači biblijske tekstove i izvrće kršćanski nauk, iznoseći „istinitosti biblijske, kršćanske slike o ženi“ koje nemaju uporišta u biblijskim tekstovima, a i kose se s Kristovim naukom i s dokumentima Rimokatoličke crkve.
KONTEKST: „Već prve stranice Svetoga pisma kazuju da je prvi grijeh nastao zbog neposlušnosti. Neposlušnost je zajednički grijeh i Adame i Eve, ali on pogađa ponajviše ženu jer je đavao prvotno po ženinoj neposlušnosti čovjeka učinio robom grijeha. Kako to ističu veliki teolozi prvih stoljeća (Origen, Augustin), Eva je sagriješila zbog neposlušnosti, a ne Adam. Adam je, a kako to često biva i danas, sagriješio zbog sažaljenja sa svojom ženom“, napisao je pored ostaloga Raguž u zadnjem broju Glasa koncila u cilju dokazivanja da je ženama mjesto u ćošku i da su podređene muškarcima, te dodaje: „Neposlušnost se izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan“ (op. Prometej.ba/fš)
Žena je čovjek
Moram Vas informirati da je teologija Postanka koju zastupate bila aktualna u srednjem vijeku i da biste kao doktor teologije morali biti svjesni da proizvoljno i doslovno tumačenje bez razumijevanja konteksta i simboličkog potencijala, pomnog egzegetskog i hermeneutičkog pristupa, naprosto ne može biti i nije znanstveno metodološki prihvatljivo. Inače, ugledni teolog James Barr još je davne 1980., u članku koji je objavio u časopisu Concillium, napomenuo kako se iz shvaćanja Biblije kao povijesno točnog zapisa Božje volje crpi psihološka snaga fundamentalizma.
U Prvom izvješću o stvaranju čovjeka, Bog stvara čovjeka na svoju sliku, muškarca i ženu, stvori ih. U isto vrijeme, i to jednakopravno. I muško i žensko stvori na svoju sliku, i muškome i ženskome daje da gospodare nad svime stvorenim na zemlji. Ovaj izvještaj o stvaranju i jedinstvo muškarca i žene kao slike Boga jedno je od bitnih temelja teologije koja je tijekom zadnjih stoljeća promijenila naučavanje Rimokatoličke crkve kada je u pitanju položaj i odnos prema ženama, čemu svjedoče brojni dokumeti (Pacem et Terris, Gaudium et Spes, Poslanica ženama Ivana Pavla II. i drugi). No, Vi ste bez ikakve egzegeze i argumentacije odabrali samo dio drugog izvještaja, stvaranje žene iz Adamova rebra (nakon što je Adam stvoren iz praha zemaljskog) i zaključili da je „ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan“. Niti je Adam od Eve niti je Eva od Adama, već je čovjek, i muško i žensko, stvoren od Boga, što Boga čini prvotnim, a nas ljude drugotnima.
I žene su učenice Kristove
Moram Vas opomenuti i zbog velike nepravde i nepovratne štete koju nanosite Marti i Mariji Magdaleni, Rimokatoličkoj crkvi i čitavom kršćanstvu jer za Martu tvrdite da je bila „aktivistička žena bez poslušnosti” i jer Mariju Magdalenu opisujete kao „lijenu ženu ugode i užitaka, pretjerane brige za sebe”. Podsjetit ću Vas da je Marija Magdalena bila učenica Kristova (Iv 20:16) i da je institucija čiji ste službenik slavi kao „svjedokinju božanskog milosrđa“, „istinsku i autentičnu navjestiteljicu evanđelja“ te je ove godine slavljenje Svete Marije Magdalene iz spomendana uzdignuto na blagdan. U liturgijskom kontekstu tako je izjednačena s apostolima, čime joj se na neki način vraća status apostole apostola, kako ju je nazivala rana Crkva. Strah me i pomisliti što ste spremni reći za druge ženske biblijske figure. Biste li i Vi, kao i ostali učenici Kristovi burno reagirali na ženu iz Betanije koja pomazuje Krista, a koju Krist hvali jer upravo to pomazanje koje ona vrši, pokazuje da jedina shvaća njegovo navještanje vlastite smrti?! Recite mi, doktore Raguž, je li ona za Vas dostojna spomena ili je tek još jedna u nizu neposlušnih žena i puka rasipnica?
Žena je majka Božja
Reći ću Vam nešto o poslušnosti žena, doktore Raguž, o poslušnosti biblijskih kršćanskih žena, o poslušnosti kakvu Vi, na žalost, niste sposobni razumjeti. Biblijske žene, kršćanske žene poslušne su samo jednom “Ocu”, Bogu. Bogu što sve stvori i od čega sve dolazi, a nazvaše ga Ocem iako je jednako tako i Majka jer stvori čovjeka, i muškarca i ženu, na svoju sliku.
Marija Bogorodica bila je poslušna žena, zbilja jest. No, nema apsolutno nikakve naznake u biblijskim tekstovima da je bila poslušna ili podložna muškarcu ili čovjeku uopće. Bila je poslušna Bogu i pokoravala se Božjoj volji. Pristala je roditi Sina Božjeg, a za to nije pitala dopuštenje ni roditelja ni zaručnika niti ikog drugog. U visokom stupnju trudnoće postala je izbjeglica, morala bježati i naći skrovište u štali u kojoj je Isusa Krista rodila među životinjama. Podizala je Sina Božjega, slijedila ga, bila svjedokinjom njegova života, djela, učenja, muke i smrti. Marija nije pasivno trpjela Božju volju, već je bila aktivna sudionica u izvršavanju Božjeg plana. No, Vi, doktore Raguž ne ističete Marijinu hrabrost, požrtvovnost i snagu, nego njezino djevičanstvo. Ističući djevičanstvo i nevinost u seksualnom kontekstu ponad hrabrosti i snage ove fascinantne žene, umanjuje se vrijednost njezinog izbora, moć njezine volje i snaga njezinog djelovanja. Ona se tako infantilizira i od nje se iz hrabre i snažne žene čini submisivna djevojčica lišena slobodne volje.
Kad se u Svetom pismu za ženu kaže da je djevica, to ne znači nužno djevica u vulgarno seksualnom smislu, nego mlada žena koja još nije rodila dijete. Riječi je o njezinoj maternici, ili utrobi u najdubljem smislu, a ne o njezinu himenu. Evanđelje djevičanstvo smatra darom osobe, tj. duhovnim stanjem osobe, a ne privatnim vlasništvom koje treba ljubomorno čuvati i koje ima više veze s posjedovanjem nego s bivanjem. Evanđelje poziva na “djevičanstvo”, ali riječ je o “čistom srcu” (Mt 5,8) i o “jasnom pogledu” (Mt 6, 22) te upravljanju željama (Mt 5,28). Svi Isusovi učenici pozvani su da “hodaju u svjetlu” (Iv 12,36) i svetosti sve do ponovno pronađene nevinosti srca kakvu imaju mala djeca (Mt 18,3). “Djevičanstvo” nema veze sa seksualnošću, nego je pobjeda milosrđa nad nasiljem, velikodušnosti nad sebičnošću, nježnosti nad ravnodušnošću.” (Jadranka Brnčić: „Marija, žena puna milosti“, Autograf.hr).
I žene su nasljednice Kristove
Jeste li Vi i Vama slični mizoginisti ljudi čista srca, milosrdni, velikodušni i nježni kada tisućljećima ponižavate žene, njihovu snagu i slobodu, ljubomorno čuvajući svoje pozicije moći?
Od Boga ste načinili muškarca, od kukavica junake, a hrabre i snažne žene potisnuli iz kršćanskog sjećanja. Obojali ste biblijske tekstove svojim androcentričnim jezikom i androcentričnim modelima kao čuvarima ugnjetavačkih patrijarhalnih struktura. Dajete prvenstvo sljedbeništva u Kristu muškarcima, zaboravljajući da su Krista na njegovu križnom putu, kada je to bilo najopasnije, pratile upravo žene, njegove učenice. Dok Petra koji je zanijekao Krista slavite kao prvaka kršćanske vjere, ženu koja je hrabro svjedočila njegovoj muci i smrti, kojoj se po uskrsnuću prvoj ukazao, identificirate kao bludnicu. Činjenica da se Isus prvo ukazao bludnici ukazuje na to da među takvim prezrenim ženama, a ne među Vama i vama sličnim muškarcima na pozicijama moći, prebiva Bog.
Također, izbrisali ste čitavu tradiciju crkvenog vodstva žena ranokršćanskih zajednica. Kada novozavjetni tekst muškarce naziva diakonos, to se prevodi kao đakon, ali kada se Pavao Febi (Rim 16,1), koja mu je bila i zaštitnica, obraća s diakonos, onda se to prevodi kao pomoćnica. Što je s Evodijom i Sintihom na čije nas punopravno vodstvo podsjeća Fil 4,2-3? Što je s cijelim nizom kršćanskih žena koje su osnivale i održavale prve kršćanske zajednice (ovo egzegetski, hermeneutički i sociološki vrsno argumentira Maria Shüssler Fiorenza u svom djelu Njoj na spomen). Gdje bi kršćanstvo bilo danas da nije bilo cijelog niza hrabrih i snažnih žena koje su otkazale poslušnost svojim očevima, braći, vladarima, čitavom sustavu patrijarhalnih struktura, a kako bi po cijenu svojih života svjedočile radosnu vijest i navještale Krista? Onog Krista koji dolazi s margine društva, djeluje na margini upravo s potlačenima i za potlačene, biva razapetim od pohlepnih čuvara patrijarhalnih struktura upravo zato što te strukture dolazi ukinuti.
Da, mi “neposlušne” žene izazivamo i Crkvu i svijet da se brinu upravo za one za koje se brinuo Krist. Za potlačene, diskriminirane i marginalizirane, za one koji bivaju sustavno ugnjetavani od strane onih pohlepnih moći, prvenstva i prvotnosti. Potlačene, diskriminirane i marginalizirane odbijamo poslušnost ugnjetavačkim strukturama koje nas sustavno obezvređuju, vrednuju samo u odnosu na muškarca i kroz uloge koje nam se nameću. Odbijamo da nam se govori kakve trebamo biti, kako se trebamo ponašati, kako izgledati, što činiti, kao da nam Bog nije podario slobodnu volju i savjest, kao da i mi nismo obdarene Duhom Svetim. Dokument Drugoga vatikanskog koncila Pacem et terris jasno ističe pravo svakog ljudskog bića na autonomno odlučivanje po savjesti, stoga ne razumijem odakle Vama pravo da nam Bogom dano, a k tome još i crkvenim vodstvom prihvaćeno pravo, oduzimate. Mi žene ne tražimo da budemo prve među jednakima zato što su određene žene slijedile Krista onda kada su ga se određeni muškarci javno odricali. Mi žene, kako je to prekrasno sročila Elizabeth Ann Johnson, sanjamo “novo nebo i novu zemlju u kojoj ne postoji jedna skupina koja dominira drugom, podređenom, u kojoj je svaka osoba poštovana i sudjeluje prema svojim Bogom danim darovima, u istinskom zajedništvu” kakvo je navještao Isus Krist.
Kulminacija mizoginije što pršti iz Vašeg teksta očituje se u opasnoj tvrdnji da je “Adam, kako to često biva i danas, sagriješio zbog sažaljenja sa svojom ženom.”
S obzirom da Adama koristite kao paradigmu muškarca, da li Vi ovdje tvrdite da muškarac griješi zbog sažaljenja nad svojom ženom, da ju ne ostavi samu i da joj bude blizak? Da li Vi otklanjate odgovornost s muškarca, kriveći ženu za autonomnu odluku muškarca? Mi žene činimo polovinu svjetskog stanovništva, odrađujemo ¾ radnog vremena, dobivamo 1/10 plaće, posjedujemo 1/100 zemljišta, trpimo da nam kćeri seksualno izrabljujete, a sinove odvodite u rat i u krvoproliće, a dok kolektivno trpimo strukturalno nasilje, jedna trećina žena biva izvrgnuta seksualnom ili fizičkom nasilju. Recite mi, doktore Raguž, gdje su Vas učili o kršćanskoj vjeri koja ovo tolerira i koja u ovakvom svijetu od žena traži poslušnost i podložnost crkvenim i svjetovnim strukturama moći? Recite mi, doktore Raguž, kada muškarci tuku, maltretiraju, siluju, sakate, prostituiraju, prodaju, iskorištavaju i ugnjetavaju žene za svoje ciljeve i potrebe, čine li to iz sažaljenja? Ili muškarci to čine zato što su žene neposlušne? Jesu li za ove strahote koje muškarci čine ženama, krive žene?
Sram Vas bilo!", stoji u pismu.
