Negdje u ovo vrijeme prošle godine započela je kritičarska rehabilitacija Tončija Huljića, nakon koje je hrvatski „gospodar lakih nota“ postao cijenjen i ozbiljan skladatelj. Za to, barem prema mišljenju spomenutih „preobraćenika“, prvenstveno može zahvaliti svom off-projektu Madre Badessa čija nas je upravo izašla kompilacija najvećih hitova i motivirala da se pozabavimo tom drugom karijerom neprikosovenog vladara hrvatske estrade.
Za početak, želio bih istaknuti kako, premda mi se od njegove glazbe nerijetko diže kosa na glavi, protiv šjor Tončija stvarno nemam ništa, već mi je, dapače, oduvijek bio prilično simpatičan. Cijenio sam što se nikad nije ni pokušao mistificirati ili uvjeriti javnost da su njegove poskočice poput „Da me hoće Stipe“, „Kokolo“ ili „Minus i plus“ nešto iznad najobičnijeg zadovoljavanja glazbenog neukusa većine stanovnika „male zemlje na brdovitom Balkanu“. Premda je muziku oduvijek doživljavao prvenstveno kao biznis (kako je to sam lijepo opisao: „Da se punk prodaje, ja bih bio punker“), u jednom je trenutku ipak poželio dobiti i priznanje struke, ljudi koji na sceni imaju status „opinion makera“ iliti po naški, „kužera“. Prvi takvi pokušaji bili su na terenu „crossovera“, odnosno spoja popularne i klasične glazbe pa je tako krenuo gurati šibenskog pijanista Maksima Mrvicu i skladati za ženski kvartet Bond. Njih je, barem u medijskom smislu, u drugi plan sasvim izgurala pojava mlađahnih violončelista Luke Šulića i Stjepana Hausera čiji su nastupi s Eltonom Johnom, Red Hot Chili Peppersima ili pred očima britanske kraljice djelovali znatno dojmljivije od japanskih turneja i plasmana na specijalizirane klasičarske top-liste.
Mnogo veći interes osigurala mu je Madre Badessa s kojom su se, u vrijeme prvijenca„Ka Hasish“, povezivali i Petar Grašo te Goran Bregović, jedini glazbenik s ovih prostora koji u inozemstvu ima priličnu „prođu“ i zavidan status. Publika i kritika bili su istinski zatečeni suludim stihovima, zajebantskim aranžmanima i vodviljskim glazbenim rješenjima, što je iznenadilo i samog Tončija koji je shvatio kako bi se iz te, krajnje neformalne zafrkancije, moglo roditi i nešto ozbiljnije. Nije, vjerojatno, mogao pretpostaviti da će ga isti oni koji su ga nazivali „kulturnim zločincem s predumišljajem“ sada dizati u nebesa i družiti se s njim. Što se mene tiče, od prvog tona koji sam čuo od Badesse, imao sam dojam da se, makar podsvjesno, radilo o želji da vidi koliko daleko može ići, točnije što sve može prodati uobičajenim konzumentima svoje glazbe. Tome u prilog ide i činjenica da se na drugom albumu prihvatio mikrofona i, prema vlastitom priznanju, počeo pjevati „nekim smiješnim“ glasom koji potpisnika ovih redaka povremeno, kao u pjesmama poput „Papak“ ili „Guštan“, podsjeća na scenu iz neke komedije u kojoj se glavni lik nagutao helija. Samim time, teško mi se, ako ne i nemoguće pridružiti silnim hvalospjevima koji su pratili album „Panika“, čak i u slučaju nekih zaista intrigantnih melodija.
Rehabilitacija s početka teksta pretvorila ga je i u hvaljenog autora dokumentarnih filmova („Tonetov život ili Bog, lavur, iće i piće“) pa je gotovo nemoguće predvidjeti kako će se završiti ili barem nastaviti ova Tončijeva priča. Čak i ako Madre Badessu očekuje neslavan kraj, Huljić stvarno nema razloga za brigu – ionako, osim za svoj Magazin, piše pjesme za još dvadesetak izvođača na estradi. Još da se punk počne prodavati....
