Gost RTL Direkta bio je povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović.

Nije ovo prvi kontroverzni kip Franje Tuđmana. Je li stvarno tako teško napraviti kip koji nalikuje na predsjednika ili je problem ipak u kiparima? Ali nije on baš nezahvalna figura.

Mislim da su dva problema – prvi koji je puno lakše rješiv, netalentiranost lokalnih kipara – stavi se žiri ili komisija koja o tome odlučuje. Kao što je uostalom bila u Zagrebu. Drugi je problem neodgovornost lokalnih vlasti – vlasti tih malih mjesta, ali i čak nekih većih gradova - prema javnom prostoru koji im je dan na upravljanje. Ne možete u grad staviti što god jer spomenik je nešto što treba živjeti s građanima i obogaćivati njihovu svakodnevnicu, treba ih uzdizati i estetski doprinositi njihovu životu. 

Čini li to ovaj spomenik na tom mjestu? Što se tiče spomenika u Zagrebu, moram reći da je Kuzma Kovačić najbolji interpret tog suvremenog hrvatskog političara – što god mislili o Tuđmanovoj politici. Kuzma Kovačić je njega, to baš mogu reći – volio, baš ga je volio i to se vidi na njegovim interpretacijama. Spomenik u Škabrnji koji je odliven u Slavonskom Brodu, a zagrebački spomenik je na njegovu tragu. I vama je taj bolji? Mislim da je zericu bolji od zagrebačkog.

Najviše me osobno zanima - to je moćna figura, a ovo nije prvi Tuđman koji kao da je omotan nekakvom uskom haljinicom?

Mislim da je to šinjel – čovjek je bio general čitav život.

Ali nije šinjel tako uzak oko nogica – to izgleda kao nekakav indijski sari ili što već? To je umjetnička interpretacija, meni je to manji problem. Kao i ovo što se priča – liči li ili ne liči. Ne mora ličiti na njega. To je stvar umjetničke vizije. A što je vama veći problem?

Problem bi mogla biti ta predimenzioniranost. U 21. stoljeću kada radimo spomenik političaru to nije spomenik kultu ličnosti, nego spomenik nekome tko je ostavio trag u suvremenom svijetu. Lokacija je čak dobra, ali ja bih ga stavio u jednoj normalnoj ljudskoj veličini kao šetača u parku. A ne ovako glomaznog.

Neki kažu da se neće ni zamijetiti jer ljudi tamo manje-više samo prolaze automobilima? To je isto problem kad se rade spomenici za automobile, zgrade i spomenici za automobile, a ne za šetače. Mislim da je šetač osnovna jedinica grada. No to je problem Vukovarske od 50-ih kada je se počelo graditi i ona je trebala biti suvremena ulica prilagođena šetaču što ona nije i to je zapravo problem općenitog zagrebačkog urbanizma, koji je tako kasno otišao prema jugu, ali to je druga tema.

Puno je bilo rasprave i o njegovoj poziciji, da je okrenut leđima svima koji dolaze u Zagreb?

Ovisi otkud se dolazi. Ali – svi koji će reći da je spomenik genijalan, kao i oni koji će reći da im se ne sviđa, ovo sve što se govori zadnjih dana – to je skupljanje političkih bodova. O estetici bi trebalo razgovarati. Može li se to razdvojiti? Morali bismo to probati jer ionako jednoga dana svi ćemo umrijeti i Tuđman će biti samo silueta u povijesti koliko god nam bio važan i koliko god se oko njega lome koplja. Estetski će ostati taj spomenik.

Uskoro tamo treba niknuti i Spomenik domovini, hoće li to onda biti neka jedinstvena memorijalna cjelina? Spomenik Domovini je jedna jako nepromišljena investicija, jako nepromišljen projekt, zasad to još nije u procesu izvedbe, hoće li biti – ne znam. Nekako se nadam da će gradska uprava biti dovoljno mudra da spasi Zagreb od tog spomenika. On ne odaje počast Domovini i ne odaje počast ničemu. Riječ je o čekalištu za autobus, jedna vrlo banalna forma, jedna forma koja je megalomanska, mramorna s bezbroj različitih elemenata koji su sljubljeni bez ikakve svrhe.