Mladi u Hrvatskoj željeli bi biti Europljani, ali se često smatraju i Balkancima, odnosno imaju složene "mjesne" identitete, rezultati su istraživanja objavljenog u posljednjem broju znanstvenog časopisa Revija za sociologiju.
Rad se temelji na podacima prikupljenima u okviru fokusnih grupa u kojima je sudjelovalo 68 učenica i učenika osnovnih i srednjih škola u dobi između 11 i 17 godina u trima gradovima u Hrvatskoj: Rijeci, Zagrebu i Zadru. U radu se ispituje kako mladi u Hrvatskoj imenuju svoje identitete s obzirom na pripadnost mjestu ili pripadnost društvenoj skupini koja sebe određuje mjestom.
Analiza je pokazala da učenici i učenice izražavaju snažan regionalni identitet u kojem značajno mjesto zauzimaju stereotipi koji se odnose na razlike između priobalja i unutrašnjosti, između ruralnih i urbanih područja te između sjevera i juga, kaže se u članku koji potpisuju sociolozi Alistair Ross iz Velike Britanije te Saša Puzić i Karin Doolan iz Hrvatske.
Javne rasprave u Hrvatskoj o "prostornoj" pripadnosti često se svode na pitanja nacionalnog identiteta i imenovanje toga tko je Hrvat, a tko nije. No, nalazi našega istraživanja upućuju na kompleksnost "prostorne" pripadnosti kod mladih kod kojih do izražaja, uz nacionalni, dolaze i lokalni, regionalni i nadnacionalni identiteti, kazala je za Hinu izvanredna profesorica na Sveučilištu u Zadru Karin Doolan.
U tom pogledu, političko privilegiranje nacionalnog identiteta ne odražava iskustvenu, "življenu", kompleksniju prostornu identifikaciju mladih, dodaje Karin Doolan.
Mladi obuhvaćeni istraživanjem izražavaju istodobno težnju k europejstvu, osjećaj nepotpunog odnosno još nedostignutoga europejstva, kao i osjećaj pripadnosti balkanskome kulturnom krugu, ističe se.
Također, analiza je pokazala i zajedničko razumijevanje podjele između Europe i Balkana. To je razdjelnica koja se uvijek nalazi sjeverozapadno od mjesta u kojem živi sudionik istraživanja. Iako po pravilu teže Europi, učenici nemaju osjećaj da su prešli europski "prag" te su još uvijek "nagnuti" prema Balkanu, koga opisuju kao nepristojan, svadljiv, nerazvijen i neuredan.
Istraživanje je podrazumijevalo otvorenu raspravu unutar fokusne skupine, koju su sociolozi potaknuli pitanjima: "Kako biste sebe opisali? Što biste rekli da je vaš identitet?" Zatim su postavili pitanja: "Jeste li ikada sebe opisali na druge načine?", "Da li to što ste u Europi utječe na način kako mislite o vašem identitetu i vašoj budućnosti?", "Što posebno čini ili razlikuje osobe koji su Europljani?".
Jedan je od isječaka kojim sociolozi ilustriraju odgovore mladih navodi se u članku: "Mislim da smo svi ponosni na Hrvatsku - ali opet nismo prijateljski prema Srbima i Slovencima - mrzimo Slovence - ali opet, mi se međusobno ne volimo u Hrvatskoj. Mi smo u Hrvatskoj, ali smo odvojeni na mnogo načina - ne volimo ljude iz Zagreba, jer su Purgeri, ili ljude iz Splita ili Dalmacije nazivamo Tovari. Ne podnosimo se međusobno i ne podnosimo druge ljude. Ne znam kako to tako živimo! Mislim da je to uglavnom zbog sporta".
Zemljopisne granice raznih mjesta s kojima se identificiraju sudionici, djeluju kao simbolična razdvajanja i na njima se stvaraju etnički i drugi oblici stereotipa. Većina mladih artikulirala je prirodu onoga "biti Balkanac" kao stvarnosti koja se ne slaže s onim "biti Europljanin". "Europska" Hrvatska izraženije se očitovala samo u odnosu na one s istočne granice Hrvatske, uglavnom na Srbiju, koja je kod mladih primjer "pravog" Balkana, ističe se u članku.
Autori naglašavaju da se radi o složenim i kaleidoskopskim identitetskim konstrukcijama mladih u Hrvatskoj, u kojima se suprotstavljene identitetske odrednice međusobno ne isključuju, nego se premrežuju na različite zanimljive načine.
Sociologinja Doolan zaključuje kako izrečene predrasude i stereotipi prema drugim ljudima u Hrvatskoj i šire, kao i kod nekih mladih preispitivanje toga od kuda dolaze takve predrasude, "idu u prilog uvođenju Građanskog odgoja i obrazovanja u hrvatske škole koji se bavi i takvim temama".
