Kako se situacija oko nas mjesec za mjesecom mijenja i kako postoji sve manje stvari koje možemo raditi i još manje mjesta na koja možemo ići, nama uz more uvijek ostaje – more. Spustiš se "dolje" pa pratiš liniju obale u nadi da će koračanje uz to veliko, moćno i plavo umiriti liniju kucanja tvoga srca. U neka druga, sad se čini već davna vremena, činilo se da mi, morski ljudi, premalo cijenimo činjenicu da smo samim tim što živimo tu gdje živimo, privilegirani.
Slušala sam često ljude koji tu privilegiju nemaju, kako nam iskreno zavide. Ne samo ljeti, nego kroz cijelu godinu. Jednako često čula sam tvrdnju koja je navodno znanstveno provjerena i dokazana, o tome kako je već sam boravak uz more dovoljan da se čovjek osjeća bolje. Dublje se diše, smiruju se misli i otkucaji srca, kao da valovi nekom čarolijom s duše isperu sve tragove tjeskobe i stresa. Svemu tome unatoč, moji morski ljudi i dalje su djelovali kao da more uzimaju zdravo za gotovo. To mi je bilo pomalo simpatično a i smiješno. Nema u tome, mislila sam, ništa čudno. Svi su ljudi takvi i to se ne može promijeniti. Ne može?
Okus gorčine
Dok je trajao takozvani "prvi val" pandemije, ljudi su mi općenito djelovali pomalo izgubljeno i kaotično. Najgore je bilo kad smo skoro pa doslovno bili zatvoreni u kućama. Neko vrijeme nismo smjeli ni uz more prošetati bez rizika da se na nas obruši neka malo previše revnosna policijska patrola. Ili da nas prijavi neki malo previše uživljeni, poslušni građanin.
Progurali smo to nekako, dobili smo priliku malo udahnuti prije sljedećeg vala za kojeg smo tijekom opuštenog ljeta čak i povjerovali da ga možda neće ni biti. Progurali smo, ali okus gorčine je ostao.
Ljutnja u ljudima
Malo pomalo, "drugi val" se valjao negdje iza brda a onda je i stigao. U međuvremenu ljudi su, valjda već umorni od sivila u koje nam se život pretvorio, postali ljuti. Jako ljuti. Najednom smo se podijelili u krvavo zaraćene tabore onih koji "vjeruju" i onih koji "ne vjeruju". Tko god bio u pravu ili u krivu, ima nešto što nam je zajedničko – ljutnja, gorčina i cinizam. Cinici su preplavili društvene mreže. Njima su se povremeno pokušavali suprotstaviti oni rijetki među nama koji uvijek vide i nešto dobro u svakoj nevolji. Pa se moglo naići na, tad se činilo, suludo optimistična predviđanja. "Ovo će nas možda promijeniti na bolje." "Možda sad počnemo cijeniti stvari koje smo prije uzimali zdravo za gotovo.“
Ni sama nisam imuna na cinizam – i meni su takve tvrdnje dizale tlak i izazivale u meni provalu ljutnje. Što, mi ćemo se promijeniti? Haha. Čovjek je nepromjenjiv u svojoj biti. Zao, površan i nezahvalan. Nema nam spasa, to se zna...
I tako, drugi val je tu. Ovaj put šetnja uz more više nije visokorizična radnja pa sam je počela skoro svakodnevno upražnjavati. Ništa drugo i ne mogu, ako ćemo pravo. Hodam uz more da ne poludim, čini mi se. Više to more i ne gledam, nisam ga ni svjesna, samo hodam uz njega jer je, eto, nešto ugodnije tako nego tabanati po asfaltu. Šetnja uz more kao refleksni, automatski čin.
Kao da ih prvi put vidimo
A onda se dogodilo. Spustila sam se do velikog plavog i ugledala
nadrealan prizor.
Ljudi su sjedili, neki na klupama, neki na zidićima. Sjedili su
mirno, zagledani u more i u svijet kao da ga prvi put vide.
Osim ljudi koji su nepomično sjedili i promatrali more, tu su bili i djedovi, bake i unuci u šetnji i igri, kao iz nekog idiličnog prikaza svijeta kakav je možda trebao biti. Kakav smo možda propustili stvoriti. Najednom sam zaboravila na one zastrašujuće, neshvatljive rečenice koje su obilježile zadnje mjesece. O starim ljudima koji bi "ionako umrli". O tome kako djetinjstva ne smiju biti žrtvovana zbog sigurnosti baka i djedova. Nekako smo smetnuli s uma da su bake i djedovi mnogoj djeci najljepši, najsigurniji i najnježniji dio djetinjstva. Da je djetinjstvo bez bake i djeda već, na neki način, žrtvovano. Uskraćeno za onaj neophodni dio topline i praštanja koji samo baš te bake i djedovi znaju pružiti. Jer su se naživjeli i znaju što je bitno.
Opčinjena prizorom zastala sam, a onda sebi našla jednu slobodnu
klupu. Smjestila sam se i sljedećih skoro sat vremena promatrala
ljude koji su promatrali more kao da ga prvi put u životu vide.
Izgledali su spokojno, umireno. Preplavljeni strahopoštovanjem.
Gledala sam sve te ljude, a cinik u meni je ostao bez teksta i
pokunjeno izvjesio bijelu zastavu. Gledala sam ljude kao da ih
prvi put u životu vidim.
U kadar su mi povremeno ulijetale dječje noge u trku i
dječje ruke u pijesku. I neki stari ljudi koji su tu igru budno
nadzirali. Budno i s blagošću koju samo djedovi i bake posjeduju.
Djelovali su kao da imaju sve vrijeme svijeta i kao da je jedina
zadaća nas ljudi na zemlji upravo to – gledati lica onih koje
volimo.
Kao da ih prvi put vidimo.
