Sjećate li se onog slučaja kada su se poznati talijanski političari, članovi Komunističke i Socijaldemokratske partije, dakle ljevičari, proglasili gradonačelnicima Zare, Fiume i Spalata u egzilu? Ili one priče od prije par godina kada su hrvatski političari s ljevice, zajedno sa svojim kolegama ljevičarima iz Slovenije i Mađarske odlučili na granicu postaviti bodljikavu žicu, kako bi svoje narode zaštitili od rasne i vjerske nečistoće?
Ako već ne pratite politiku onda se sigurno sjećate barem svih onih navijačkih skandala po hrvatskim stadionima, kada bi navijači antifašisti s jedne tribine zagrmili "smrt fašizmu", a oni s druge još gromoglasnije uzvratili "sloboda narodu". A zatim svi zajedno, sa šakom stisnutom uz čelo, počeli skandirati "Ju-go-sla-vi-ja"?
Vjerojatno nije teško prisjetiti se niti svih onih tučnjava koje su po Hrvatskoj, ali i diljem Europe, izazvali mladi hrvatski ljevičari s istetoviranim srpovima i čekićima. A tek objave po Facebooku? Tko ne pamti užasavajuće statuse hrvatskih ljevičara u kojima prijete homoseksualcima, crncima i Arapima. Ili grafite, koji svakodnevno niču širom Hrvatske, na kojima uz zvijezdu petokraku obavezno stoji i poruka "smrt katolicima."
Mržnja prema drugima i drugačijima
Svima je, vjerujem, još u živom sjećanju vandalizam hrvatskih ljevičara koji su godinama rušili tisuće spomenika posvećenih Domovinskom ratu i oštećivali ploče s imenima ulica nazvanih po poginulim hrvatskim braniteljima. Ne treba vjerojatno podsjećati ni na brojne šovinističke izjave hrvatskih rokera koji se smatraju ljevičarima, a posebno na njihove pjesme koje slave postojanje komunističkih logora i zatvora.
Naposljetku, najlakše se možda prisjetiti svih onih izjava hrvatskih intelektualaca ljevičara koji uporno negiraju da se išta dogodilo nakon predaje kod Bleiburga, a kada govore o Golom otoku isključivo spominju dramske i plesne priredbe koje su se tamo održavale svakog Prvog maja.
Ako se ipak ničega od navedenog ne sjećate, ne brinite, nije u pitanju demencija ili Alzheimerova bolest. Ništa od toga nije se dogodilo, i teško je zamisliti da će se ikada dogoditi. Ali ne bojte se, ipak se Hrvati ne moraju kititi perjem tuđih huligana ili praviti važni s izmišljenim događajima. I mi svoje konje za utrku u mržnji imamo. A najčešće ih skupnim imenom zovemo – desničari. Naravno, to nipošto ne znači da svi (hrvatski) desničari podržavaju govor mržnje, ili prema drugima i drugačijima postupaju iz mržnje.
Teritorijalne pretenzije i ratni profiteri
Ali se, nimalo slučajno, talijanski političari koji posežu za hrvatskim teritorijem, većina hrvatskih ratnih profitera i hrvatskih političara koji su po sudovima ili zatvorima zbog kriminala, hrvatski navijači koji svojim vandalizmom sramote Hrvatsku, hrvatski pjevači i sportaši koji na koncertima i po stadionima uzvikuju ustaške pozdrave, hrvatski "grafiteri" koji po zidovima ispisuju slovo "U", crtaju kukaste križeve i poručuju da treba ubiti Srbina, Židova ili pedera, hrvatski intelektualci koji veličaju NDH, negiraju zločinački karakter ustaškog pokreta i umanjuju broj žrtava u logoru Jasenovac, hrvatski borci za kulturnu čistoću koji su porušili i oštetili više od tri tisuće antifašističkih spomenika... svi odreda smatraju desničarima.
I tko nakon svega navedenog može osporiti da su najveći domoljubi u Hrvatskoj upravo njeni desničari? Da istinski vjernik (čitaj: katolik) teško može biti netko tko nije desničar? Da hrvatsku tradiciju i kulturu itko može poštivati više od pravog desničara? Da nacionalne interese itko može štititi bolje od nepotkupljivih i beskompromisnih hrvatskih desničara?
Dakle, kome to i dalje nije jasno da Hrvatsku vole, čine boljom, pravednijom i naprednijom, više od ikog drugog, hrvatski desničari?
Pa eto, meni.
