Čim sam vidio sliku mrtvog dječaka Ajlana Kurdija na nekoj pješčanoj plaži turske obale Egejskog mora, urezala mi je duboku brazdu u moždanu koru. Ovo je jedna od ONIH slika koja, kada suze pročiste oči, pomažu da se svijet vidi onakvim kakav doista jest.
Prvo što sam uočio na toj slici bile su sandalice na malim mrtvim stopalima. I prvo što sam pomislio jest da je i moje starije dijete, kada je imalo tri godine, nosilo slične. I da je taj maleni Ajlan zaslužio, kao i moje dijete (kao i svako dijete!) prerasti te cipelice i plave hlačice i crvenu majičicu i ne biti beživotnom naplavinom na plaži po čijem pijesku inače gacaju neka sretnija stopala.
I mislim da nema tih etičkih uzusa i profesionalnih normi po kojima bi objava ove fotografije trebala biti dvojbena. Neki govore da je njezinom objavom grubo i bešćutno narušeno dostojanstvo mrtvog djeteta. Nema ničeg dostojanstvenog u smrti djeteta, naročito ako je skončalo poput Ajlana. Ta je slika puna prekomjerne tuge i nijemog upozorenja od kojih ne bi smjeli uzmicati u dezinficirane labirinte savjesti. Gledajući je, valjda prvi puta mislim da nije nečasno objaviti takvu fotografiju snimljenu iz lešinarske perspektive.
Možemo na trenutak zamisliti kako svi stojimo iza objektiva kojim je ova fotografija snimljena. Mi nasuprot malenom koji nije dočekao da ga sandalice počnu žuljati i da mu, makar Crveni križ, polumjesec, petokraka... tkogod i štogod već, nabavi neke nove i udobnije.
Zamislimo kako stojimo nasuprot njega, nas milijarde većih ili manjih gadova, pa nakon što zajednički "okinemo" fotku, šutke zurimo čekajući hoće li se nogica pomaknuti, a maleni se prenuti i rasplakati. Pa kad shvatimo da neće, da u životu toga naprosto nema, trebamo tu sliku dijeliti, umnažati i objavljivati u vrhunskoj rezoluciji, bez zamućivanja i bez pikselizacije, posvuda. Nek' se vidi koliko je sve otišlo k vragu.
