Kao u Azrinoj pjesmi, bankrot je riječ tjedna - financijski i moralni, profesionalni i politički...
Izdaja
"Izdali ste" - orila se u četvrtak ulicama grada Zagreba dramatična poruka sindikata dijela javnih službi Vladi. Priča o javnim službenicima i Vladi specijal-201012070191004-Zoran Milanović nije jednostavna, ima mnogo istine u argumentima vladajućih da su plaće u javnom sektoru u odnosu na privatni sektor prevelike, da imaju prevelika prava i da je to neodrživo. Vlada ima pravo kada kaže da se ne može više plaćati sve ono što je dugo godina specijal-201012070191004-Suđenje Ivi Sanaderu dijelio šakom i kapom kako bi imao socijalni mir i moć, što je nastavila i specijal-201012070191004-Jadranka Kosor. Ima pravo Milanović i kada kaže da se Vlada uspjela dogovoriti s jednim dijelom sindikalaca, dok s drugima nije i da se službenici trebaju zapitati tko ih vodi i zašto ih tako vodi. Posebno stoji Milanovićeva rečenica izrečena u intervjuu HTV-u u petak, kada je rekao da ne zna kako oporba ima drskosti prozivati sadašnju vladu zbog socijalne neosjetljivosti. Zapravo, kako je ima obraza prozivati za bilo što.
Apsolutno stoji Milanovićeva izjava da je on odgovoran za sve zaposlene, a posebno i prvenstveno za više od 317 tisuća ljudi koji nemaju posao, Odgovoran je i za stotine tisuća onih koji imaju posao ali je pitanje hoće li ga imati za koji mjesec, dok je posao upravo onih koji su prosvjedovali siguran.
Međutim
Međutim, a uvijek mora biti neki međutim, stoji i poruka sindikalaca - Socijaldemokratska partija jest izdala principe do kojih je morala držati. Sam ministar financija specijal-201012070191004-Slavko Linić priznao je da je arti-201210090491006, a SDP nije zauzvrat barem simbolično smanjio plaće dužnosnicima, povećao porez onima koji najviše zarađuju i nije učinio ništa da pomogne tisućama građana koji su praktično postali robovi bankama. Vlada je morala naći način da uzme dio golemog profita koje te banke ostvaruju u ovoj zemlji i da ga na neki način vrati građanima. Nezaposlenima, u koje se kune premijer, ponudila je malo ili ništa. Na 317 tisuća nezaposlenih, nudi se 4.129 radnih mjesta. Od najavljivanog pokretanja gospodarstva još ne vidimo niti "p", samo obećanje da će velike investicije u infrastrukturi i energetici napokon krenuti iduće godine, što je super, ali i sama Vlada priznaje da to neće biti ni blizu dovoljno da donese rast BDP-a. U trenutku u kojem sve više svjetskih ekonomista počinje rogoboriti protiv mjera štednje kao načina za izlazak iz krize, Vlada ne nudi ništa osim rezova, dapače, implicira da će ih zbog "fiskalne prilagodbe" biti još. Pa odakle će doći taj gospodarski rast?
Ne kužim, stvarno
Moram priznati da nešto ne razumijem. arti-201210120616006, zahtijevajući da Grad pod hitno odobri jamstva Hajduku kako bi taj klub mogao podići kredit od 30 milijuna kuna. U suprotnom, "stogodišnjem ponosu Splita" prijeti stečaj i gubitak licence za natjecanja. Gradski vijećnici, naime, međusobno se prepucavaju oko toga tko je odgovoran za stanje u klubu, postoji sukob između "nestalog" gradonačelnika Keruma i vodstva kluba i zbog toga jamstva nisu izdana. A klub je u dugu od 90 milijuna kuna. 90 milijuna! Ono što ja ne razumijem jest kako to da se na tih 300 navijača nije okomilo 300 tisuća ostalih građana gotovo bankrotiranog Splita koji bi tražili da se lova koja se upumpava u Hajduk pretoči u vrtiće, škole, bolnice, gradski prijevoz, čišćenje ulica, socijalne programe, pučke kuhinje, rasvjetu, uređenje parkova, uređenje Marjana ili bilo što drugo što bi život u Splitu učinilo ljepšim. A "stogodišnji ponos Splita" ako je sve ono što navijači govore da jest, a to je da je veći i od Grada i od ljudi, preživjet će stečaj i pad u drugu ligu ili već što mu se mora dogoditi. I vratit će se.
Da se razumijemo, ovo ne vrijedi samo za Split nego i za sve ostale nogometne klubove koji sišu život iz zajednica za koje, navodno, igraju. I da se isto tako razumijemo, shvaćam ja da je to igrokaz i da će se jamstva dati i da će Hajduk dobiti novac, ali volio bih kad bi se ljudi u Splitu (i drugdje) zapitali za što i za koga garantiraju svojim novcem.
Fontane
Kad smo već kod bankrota, samo da odgovorim gradonačelniku Zagreba - da, pomoglo bi da date ostavku, gospodine specijal-201012070191004-Milan Bandić. Ne u rješavanju duga Zagreba prema državi, to će se vjerojatno morati platiti i ovako i onako, ali pomoglo bi da se, možda, prestanu nabijati dugovi gradnjom blesaviharti-201209300072006 i stotinama drugih stvari...
Kakav to sat Bajić nosi?
"To je samo dokaz da radimo kao sat." Tim je riječima glavni državni odvjetnik specijal-201012070191004-Mladen Bajić prokomentirao činjenicu što se među osumnjičenima u aferi oko prodaje ispita na zagrebačkom Medicinskom fakultetu našli i muž i sin njegove zamjenice. Ne znam kakve satove gospodin Bajić nosi, ali očito se hvali nekakvima koji kasne i po nekoliko godina, pa su, silom prilike, čak i točni dvaput na dan. Glavni državni odvjetnik, poznat po nadimku Stendbajić, ne samo što se ne bi smio hvaliti ažurnošću i preciznošću, nego bi se trebao pokriti ušima, budući da su se pred njegovim očima godinama odigravala kaznena djela koja je tek mnogo, mnogo kasnije počeo procesuirati, a neka još uvijek nije. Grotesknije od toga bila je samo operacija spašavanja njegove zamjenice koju su pokrenule Bajiću bliske dnevne novine, što je išlo toliko daleko da su i suze prolivene nad strašnom i "najtežom odlukom" koju je Bajić morao donijeti – uhićenjem muža svoje zamjenice. Ideš.
Vic godine
A kakvu je tek odluku donio Odbor za dodjelu Nobelove nagrade! Ako niste čuli vic godine - Europska unija dobila je Nobelovu nagradu za mir. Odbor za dodjelu Nobelove nagrade prije koju godinu nagradio je novopečenog američkog predsjednika Baracka Obamu iz jednostavnog razloga što nije bio George Bush, ali čini se da ništa nije naučio iz te svoje greške. Odbor je EU nagradio jer je pridonijela stabilizaciji Europe nakon Drugog svjetskog rata, kao i postkomunističkih zemalja poslije pada Berlinskog zida. Što je najbolje, da je EU nagradu dobila prije koju godinu, nitko se vjerojatno ne bi bunio. Ali danas, kada članice EU sudjeluju u vojnim sukobima izvan europskog kontinenta, kada se zbog vlastite gospodarske politike Unija nalazi u teškim unutarnjim problemima, a stanje na ulicama nekih zemalja se može opisati sve samo ne atributom "mirno" i kada je sve očitije da sustav zaštićenog blagostanja (koji se pritom raspada) u kojem uživaju, ili su uživali građani Europske unije perpetuira i potiče siromaštvo i bijedu u velikom dijelu planeta, odluka je jednostavno groteskna.
