Posljednjih dana svjetski glazbeni mediji naveliko se zabavljaju izborima najboljih, najeksplozivnijih te, s druge strane, najjadnijih frontmena svih vremena.
Tim povodom odlučili smo se prisjetiti nekih od najkarizmatičnijih, najenergičnijih i, bez ikakve dvojbe, najčudnijih likova koji su ikad stali za mikrofon hrvatskih klubova i dvorana.
Najveći „frik“ u konkurenciji mnogo široj od Hrvatske svakako je pokojni Satan Panonski, vinkovački punker čiji su koncerti doslovno završavali u krvi do koljena, i to isključivo njegovoj.
Naime, tijekom izvođenja svojih brutalno eksplicitnih pjesama poput „Lepi Mario“ i „Oči u magli“ mladić pravog imena Ivica Čuljak na glavi si je razbijao boce, rezao se žiletima i propisno šokirao sve koji su zalutali na njegove koncerte. Početkom rata krenuo je braniti Hrvatsku te, pod nikad do kraja razjašnjenim okolnostima, izgubio život 1992. godine u Vinkovcima.
Njegov bliski prijatelj i povremeni suradnik Goran Bare sljedeći je kojem ćemo pokloniti nekoliko redaka. Krajem osamdesetih, u doba najvećeg ludila koncerti Majki nisu se bitno razlikovali od onih Satanovih pa je Bare povremeno s pozornice znao završiti i na Hitnoj.
Danas, razina autodestrukcije bitno se smanjila, no njegovi nastupi još spadaju među najosebujnije i najuvjerljivije iako sve češće djeluju isforsirano, odnosno kao da se ponaša kako se od njega očekuje.
Iz vremena novog vala vrijedi izdvojiti neukrotivu energiju mladog Davorina Bogovića i koncerte poput onih na kojima ga je Jasenko Houra izvodio vezanog na lancu te skoro pa kazališne performanse Darka Rundeka. Rani nastupi Haustora, pogotovo njihovog frontmena, bili su bliži kazalištu nego rock'n'rollu i redovno uključivali pantomimu i prerušavanje.
Za kraj selimo u Rijeku koju mirne duše možemo proglasiti gradom koji je na hrvatske pozornice isporučio daleko najviše čudaka (dakako, u najpozitivnijem smislu te riječi).
Ludorije Leta 3 zauzele bi barem dvije-tri kolume pa ćemo spomenuti tek lažno samoubojstvo članova grupe na glavnom zagrebačkom trgu i nedavno pretvaranje u dvojnike bivše nam premijerke Jadranke Kosor.
Onima sklonim estetici horor filmova Riječani mogu ponuditi dugovječne mračnjake Grč, čiji pjevač i jedini originalni član Zoran Štajduhar Zof na bini divovskim sjekirama čereči tijela mrtvih životinja, istovremeno urlajući stihove poput „Noćas se Beograd pali“. Ne smijemo zaboraviti ni prvog koji je na hrvatskim pozornicama počeo nositi haljinu, omiljenog nam „ćelavka“ Damira Urbana.