Dan proboja posljednjih zatočenika ustaškog logora Jasenovac, koji je ujedno i dan sjećanja na sve žrtve i preživjele zatočenike tog logora, obilježit će se polaganjem vijenca u nazočnosti najviših predstavnika državnog vrha ali bez uobičajenog svečanog komemorativnog programa.
To je potvrdio ravnatelj Javne ustanove Spomen područje Jasenovac Ivo Pejaković kazavši da s obzirom na pandemiju koronavirusa ove godine neće biti svečanog komemorativnog programa kojim se svake godine obilježavao dan sjećanja na 22. travanj 1945. Umjesto toga, ove godine će se ovaj datum obilježiti samo uz prigodnu ceremoniju polaganja vijenaca, koja će se održati u Spomen području Jasenovac, kod spomenika Cvijet, u srijedu 22. travnja, kazao je.
Dan sjećanja na sve žrtve i preživjele zatočenike Koncentracijskog logora Jasenovac prvi je u nizu značajnih komemoracija koje se nastavljaju obilježavanjem Bljeska, Bleiburga i Križnog puta, Dana antifašističke borbe, Dana ustanka i Oluje. Njihovo obilježavanje ovisit će od mjera za suzbijanje koronavirusa, te će se posve ili u najvećoj mjeri obilježavati putem medija, koji su prethodnih godina bili i prostor sukoba o karakteru pojedinih komemoracija i broju žrtava.
Umanjivanja žrtava na izmišljenim činjenicama
U povodu 10. travnja, odnosno dana osnutka NDH, povjesničar Instituta za hrvatsku povijest Vladimir Geiger osvrnuo se na Portalu hrvatske historiografije Historiografija.hr na knjigu i film Mit o Jasenovcu Romana Leljaka. Leljak, koji predvodi skupinu koja umanjuje broj žrtava Jasenovca, u njima tvrdi da je u Koncentracijskom logoru Jasenovac ukupno evidentirano 18 600 logoraša i ukupno 1654 žrtava.
Prema podacima Javne ustanove Spomen područja Jasenovac do sada su prikupljena imena i podaci za 83 145 žrtava. Među njima je 39 570 muškaraca, 23 474 žena i 20 101 djece do četrnaest godina starosti, kaže se i dodaje da je po nacionalnosti među njima bilo 47 627 Srba (12 683 djece), 16 173 Roma i 13 116 Židova.
Geiger ističe da Leljak u svojoj knjizi i filmu donosi tek dva dokumenta – popisa, jedan Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Federalne Države Hrvatske, Zagreb, u kojem je navedeno 576 osoba i drugi dokument čiji je tvorac nepoznat, i u kojem je navedeno 1078 osoba. Prvi popis je tek početni dio popisa žrtava logora Jasenovac ZKRZ-a za Optužnicu protiv Ante Pavelića. Zbroj osoba na ta dva popisa iznosi 1654 i Leljak ga proglašava „Popisom žrtava logora Jasenovac“. Svakom imalo upućenom jasno je da tu nije riječ o nekim posebnim nego već poznatim dokumentima, kaže Geiger i zaključuje da Leljak svoje tvrdnje temelji na izmišljenim činjenicama.
Postavlja se pitanje ozbiljnosti i(li) najblaže rečeno naivnosti, ali i moralne odgovornosti pojedinaca, udruga i medija koji svesrdno i bez zadrške podržavaju i promiču Leljakova „otkrića“, i o karakteru logora Jasenovac i o broju jasenovačkih žrtava, piše Geiger na Portalu hrvatske historiografije i dodaje da su uza sve to „istinoljubivi“ Hrvati i dalje neizmjerno zahvalni Leljaku i u iščekivanju su njegovih novih spasonosnih „otkrića“ i o logoru Jasenovac, i o još koječemu.
Nema spremnosti za suočavanje s prošlošću
U istraživanju ljudskih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu i poraću nezaobilazno je suočiti se s prošlošću, a do sada većinom nismo pokazali spremnost i sposobnost takvog razmišljanja, smatraju povjesničari Vladimir Geiger i Martina Grahek Ravančić u uvodnom tekstu zbornika o Jasenovcu, koji se pojavio nakladi JUSP Jasenovac prije dvije godine.
Zbog nedostatka sustavnih istraživanja, ali i mnogobrojnih neutemeljenih, štoviše i lažnih navoda i tvrdnji, mnogi i danas navode proizvoljne procjene, uvećavajući ili pak umanjujući pojedine kategorije ljudskih gubitaka, smatraju autori, istraživači Hrvatskog instituta za povijest u zborniku Jasenovac manipulacije, kontroverze i povijesni revizionizam.
Po njima, najčešći razlozi su nepoznavanje činjenica, te osobni, nacionalni ili politički razlozi, jer stradali i žrtve su “naši,” a počinitelji “njihovi” ili pak stradali i žrtve su “njihovi,” a počinitelji “naši.”.
Zagovornici i lijevog i desnog svjetonazora u Hrvatskoj upinju se i dalje, unatoč njihovim deklarativnim izjavama da osuđuju svaki zločin, prešutjeti i omalovažiti svako istraživanje koje ne podržava njima poželjnu sliku prošlosti. Ujedno, događaje i činjenice koje su postale javne i neupitne, nastoje minimizirati i iznositi njima svojstvena obrazloženja. Zamjetno je, da su hrvatski mediji pretežito transmisija upravo takvih nastojanja, ističu Geiger i Grahek Ravančić.
