Dva su osobna dohotka proteklog tjedna, u kojem se o plaćama najviše i razgovaralo, izbila u prvi plan javne pažnje. Primanja hrvatskog premijera Zorana Milanovića, saznali smo, bit će nakon poreznih izmjena manja za "barem 270 kuna mjesečno". Onih šest plaća kratkotrajnog, već sad bivšeg pomoćnika ministra pomorstva, prometa i infrastrukture Vladimira Ferdeljija, pak – zbog kojih nam je Milanović svima uputio jedan oporry "sorry" – ostat će u državnom budžetu.
Izvrgnut jetkoj premijerskoj kritici, a ne samo gubitku novog radnog mjesta, naime, taj nesuđeni državni funkcionar, inače ugledni poduzetnik-industrijalac, naprosto je prekrižio otpremninu koja mu zakonski pripada, ali i javnu stigmu što mu je s istom bila namijenjena. Premijer je želio prokazati neposlušnika kao najcrnju društvenu štetočinu, no ispast će da su takvi prvenstveno oni koji bi se s kudikamo više razloga morali odreći dijela svojih privilegija.
Zakazala udarna pokazna vježba socijalne osjetljivosti
A i prethodnog tjedna, ako ćemo pravo, najviše je govora bilo o izvjesnim plaćama te mirovinama. Danima su novine i televizije rastezale žvaku od ušteđevine saborskog zastupnika Arsena Bauka, šovinistički namigujući prema njegovu znakovitom porijeklu... Trebao se u Saboru pojaviti jedan dosljedni Bračanin, glasi taj priglupi vic, da nam pokaže kako se s tri prosječna hrvatska dohotka, uz plaćenu većinu životnih troškova, može uštedjeti do 150 tisuća kuna godišnje.
Pompozno najavljivana gesta ukidanja povlaštenih mirovina, zamišljena kao udarna pokazna vježba enormne socijalne osjetljivosti nove hrvatske vlasti, umjesto toga je još dalje na čistinu izgurala elementarni motiv ukupne političke elite – puku gramzljivost. Prerijetke izuzetke među sobom, koji pozivaju na suzdržanost, mogli bi nasred Markova trga riješiti po uzoru na davnoga klasnog pobunjenika Matiju Gupca.
Jer, teško da se milom dade izaći na kraj sa zjapećom raspuklinom između svjetova u kojima obitavaju prosječan hrvatski građanin i, s druge strane, onaj koji se predstavlja kao njegov demokratski opunomoćenik na vlasti. Posrijedi je bolno upadljiv materijalni nesklad, o kakvom narod veli da – sit gladna ne razumije. Kad bi ga razumio, ne bi gotovo sav tzv. teret krize prebacivao na njegova iznurena leđa.
Bogatuni
Kad bi ga razumio, Radimir Čačić i Željko Kerum znali bi bez imalo nedoumice odgovoriti, u podne i u ponoć, koliko iznosi plaća koju zarađuju kao visoki državni službenici. Ovako, zbunjeni su i nesigurni oko točnog iznosa, pa jedan nije u mogućnosti o tome vjerodostojno svjedočiti na sudu, a drugi pred novinarskom kamerom. Ali, njih dvojica ionako nisu iz najboljeg uzorka sindroma, budući da su se vlasti domogli kao već izgrađeni, dovršeni, zbrinuti veleposjednici.
Oni su, riječju, bogatuni; ima takvih još među njihovim kolegama, no političari su uglavnom ovisni o mjesečnoj plaći i beneficijama poput osiguranog stana u metropoli. Zanemarimo tvrdnje o korupcijskim provizijama što ih navodno ubiru. Poduzetniji među njima oplodit će ušteđeni višak na dirigiranoj Zagrebačkoj burzi, recimo, a po savjetu bankarskih lumena kojima godinama idu nesebično ususret. E, sad smo već nešto bliže uzročno-posljedičnoj vezi koja nas tjera da se upitamo za čiji račun, je li, oni čine sve što čine...
Paraziti...
Kad žučljivo brane svoje goleme plaće, dakle, s nemjerljivo većom strašću negoli su ikad zastupali javni interes, oni ustvari staju u zaštitu nagrade što je podižu na ime odane službe interesu koji je protivan općenarodnom, koji parazitira na njegovim životnim sokovima. Da nije tako, ne bi profit i dalje nesmetano odlazio na iste one račune za čiju ljubav se kriza sistema prije nekoliko godina i rodila.
I ne bi npr. milijarde kuna što ih godišnje izdvajamo za mirovine u drugom, tržišno uzurpiranom stupu osiguranja bile proslijeđene u burzovne špekulacije razmjera mogućih jedino po kolonijama. Bez udaranja progresivnih nameta na luksuz, izvučenu dobit i menadžerske bonuse. Ali, pogledajmo što umjesto toga smjera liberalno-demokratska služinčad vladajuće klase: revidirati kolektivne ugovore, kao što nam je ovih dana izvolio povjeriti ministar financija Slavko Linić.
... i njihove produžene ruke
Ističe se kako Linić to kani izvesti "u suradnji sa sindikatima", mada nitko ne sumnja da su potonji tek produžena ruka prvih. Spomenuto varljivo, parazitsko posredništvo s nezaobilaznim materijalnim pogodnostima odnosi se i na njih. Ukoliko ovisimo baš o sindikatima, pa, stvar je odavno zaključena. Vlast će tako za ostatkom kriznog plijena – aktualnih pet milijardi rezanja budžeta nije dosta – uskoro posegnuti kroz manja radnička prava i primanja još direktnije.
Show koji Zoran Milanović i njegovi upravo izvode oko stanovite ankete o nastavku zavidne popularnosti novoizabrane vlasti, imovinsko-kreditni je marketing s nikojom drugom namjenom. Međusobno se i međuklasno, kao, sve više i više volimo... I bit će tako i dalje na putu u vedriju budućnost, dok narod ne porekne jedini argument samozvanih posrednika, naime, da mu život počinje i završava isključivo s njima.
