Joud Makansi sa svojom obitelji živi već pet godina u Hrvatskoj. Nezaposlena je inženjerka agrikulture, a suprug se bavi trgovinom. Ostatak obitelji još je u Siriji.
"Tamo nemamo struje, vode, fali nam svašta. Ljudi ne mogu osjećati mir jer svaki dan padaju bombe. U mom gradu, Alepu, svaki dan se nešto dogodi, svaki dan ljudi umiru... To nije život", kaže Joud.
Otkad je rat počeo, živi uz vijesti, a od jučer i sirijska televizija izvještava iz Hrvatske.
"Policija je super, za razliku od policije u Makedoniji i Srbija. Hrvatski policajci pomažu", kaže.
Joud je u Hrvatsku stigla sa suprugom i dvije kćeri, koje sad pohađaju zagrebačku školu i vrtić. Stigli su prije nego je rat počeo i zato što su tako odlučili. Izbjeglice koje sada stižu su kaže, u potpuno drukčijoj situaciji.
"Oni moraju otići u neke druge zemlje tražiti sigurnost, tražiti bolji život, tražiti mir. Mi im moramo pomoći. Ako oni žele raditi, onda će im Hrvatska biti najbolje mjesto za rad", rekla je.
A da bi radili, moraju naučiti jezik i prilagoditi se ovdašnjoj kulturi. Uz tipične razlike između istoka i zapada, tu je i razlika u komuniciranju, kaže Radojka Kraljević, profesorica na studiju Međunarodnih odnosa i diplomacije, koja predaje upravo vještine komunikacije.
"Oni puno više pažnje posvećuju neverbalnim znakovima komuniciranja dok se u našoj zemlji više drži do verbalnoga. Oni više paze kakva je atmosfera, mi, moramo priznati, manje držimo do toga", rekla je Kraljević.
No, Joud kaže da su Sirijci slični Hrvatima. "Sirija je bila kao Hrvatska sada, nema problema, žena na primjer može hodati sama u 12 sati navečer, ljudi simpatični".
Joud ne razmišlja o povratku, no voljela bi da se sve opet vrati na staro.
