Andrea Lončar, liječnica u sisačkoj bolnici dr. Ivo Pedišić, večeras se u jednom podužem postu osvrnula na sve ono što su ona, njene kolege i pacijenti proživjeli u protekla dva dana.
Nakon što je potres nemilosrdno udario, i sisačka je bolnica pretrpjela oštećenja, ali onaj mali tračak nade daje sva ljudskost koja se pokazala u trenucima najvećeg očaja.
Galerija
Kako je i doktorica Andrea sama rekla, s jedne strane ponos do neba, s druge strane čisti ljudski očaj.
Njen status prenosimo u cijelosti.
"Jučer nam je otišlo postrojenje za vodu na dijalizi, stradalo u potresu. Ne moram vam niti reći kako se pate naši dijalizni pacijenti i inače u životu. I bez potresa. Morali smo hitno organizirati dijalizu i prijevoz za cca 45 ljudi u dva dana. Neki od njih imaju koronu, neki infarkt, neki nepokretni, svi uplašeni, i mi i oni.
A onda kreće lanac podrške, ljubavi i konkretne pomoći: Rebro otvara četvrtu smjenu dijalize, svi se angažiraju i dolaze od kuće, od profesora do specijalizanata, u Pakracu odmah otvaraju noćnu smjenu, pacijente i sestre čeka gozba (nekima i muka od kasnonoćnih finih obroka! ????), nudi se smještaj (na kratko, duže vrijeme), Bjelovar nam danas cijeli dan prima pacijente, neke nemoćne prima u bolnicu, razočarani jer hoće učiniti više, KB Dubrava ostaje do 1h u noći uz Covid pacijente iz naše županije, primaju ih odmah sve u bolnicu "da se ne pate više prijevozom i da nama malo probaju olakšati". Oni nama da olakšaju?!
Zovu kolege iz Požege, Koprivnice, Zadra, Rijeke, nude konkretnu pomoć.
Taxi Dudo, Zlatko voze svojim kombijima na sve te destilacije, sanitetski prijevoz zove i pita kuda koga treba voziti.
A moje sestre sa dijalize i liječnici kao jedno, koordiniraju, zovu, planiraju, rješavaju, tješe, liječe, pišu, šalju, predlažu, realiziraju...
Odmah dolaze majstori iz Medilaba, treskaju se zajedno sa nama, bježe kroz hodnik van dok se ne smiri malo, u dva dana popravljanju aparaturu i postrojenje.
I eto, od sutra ćemo ako bog da biti jedini kompletno funkcionirajući odjel u bolnici. Jedini!
Ne znam da li zbog toga bila sretna ili beskrajno tužna.
A vani kaos, lete helikopteri, u Petrinji (bolnica) se evakuira, kolegice ostaju bez domova, griju se uz otvorenu vatru kroz noć, hrpa kola hitne pomoći, volontera, zgodnih dećki iz raznih sportskih klubova (nisam slijepa kod zdravih očiju ????), dolazi hrana, voda, moji medicinari sa svih odjela ostaju koliko treba, posvuda popisi sa pacijentima, kuda tko ide, u grlu knedla, ponos do neba, a s druge strane čisti ljudski očaj.
U ova biblijska vremena je lako naći dobre ljude.
Ovo gore su moja braća i sestre u nevolji (barem dio ovih koji su na fejsu, ima ih naravno puno više, možda sam nekoga i preskočila).????????
Ovo na slici je tehničar Kiki koji evakuira pacijenticu sa odjela gastre. Više nije bilo kolica, a mršavi vrijedni dečko se u trenu pretvorio u pravog superjunaka.
