Glavna sestra Hitnog prijama Zavoda za infektologiju, Željka Laco, rasplakala se na rečenicu Covid pacijenta. "Sestro, zovu me moji mama i tata, idem njima gore, neću ja preživjeti", rekao je, a njoj su se nakupile suze u očima dok maska i vizir kriju osjećaje. Splitska medicinska sestra pokušava pronaći snagu u sebi kao i utješne riječi.
"Nije još vrijeme, mole se gore za tebe, da ostaneš još ovdje", prepričava Laco za Dalmatinski portal što je odgovorila svom pacijentu. Sada joj je srce veliko jer je prošao deseti dan kako se pacijent Milan S. oporavlja od koronavirusa. Pa premda je na kisiku, njegovo stanje ide nabolje.
Na dan kada je Milan primljen u težem stanju, Laco je bila zamjena sestri s odjela. Nažalost, ovo je samo jedna u nizu priča koje proživljavaju sestre i liječnici Zavoda za infektologiju u Splitu.
Radnici padaju s nogu, ali ritam ne popušta
Pacijenta mlađe životne dobi koji je teško disao Željana Milovčić ne može zaboraviti. Zbog njega je dolazio anesteziolog te dao posljednju odluku o respiratoru.
"Čitao je Bibliju i borio se za zrak. Oprostio se s obitelji, javio da će biti priključen na respirator. To je bilo zadnji put da su se čuli", kazala je. Mlađi pacijent nije se izvukao. I sa strane je iznimno teško gledati kako izgleda prva crta bojišta u borbi s Covidom, točno na Hitnom prijmu Zavoda za infektologiju.
Ekipa Dalmatinskog portala bila je na Zavodu pa vidjela da tri sestre, tri liječnika i tehničari u smjeni kroz jutro, uz pomoć glavne sestre, pregledavaju baš svakog hospitaliziranog pacijenta. No, i osobe koje mogu kod kuće nastaviti liječenje, ali su pregledani na Hitnom prijmu zbog upute liječnika.
Stajanja nema, zaposlenici padaju s nogu, ali ritam ne popušta.
'PRAVI BROJ OBOLJELIH JE VEĆI DVA DO TRI PUTA'; Vikica Krolo otkriva: 'Njih ne šaljemo na testiranje jer znamo da to opterećuje sustav'
'Dođemo kući prazni, a mozak radi 100 na sat'
Djelatnici Zavoda za hitnu medicinu nisu u Covid odijelima jer zaštitna oprema su im vizir, maske i rukavice. Dnevno ondje obrade na stotine pacijenata.
"Zvuči okrutno kada kažemo da je svakodnevica izgubiti pacijenta, nemamo u tom trenutku vremena proći bol jer moramo nastaviti dalje. Reanimiramo, intubiramo, shvaćamo da je saturacija (zasićenost kisikom, op.a.) niska, vidimo da ga gubimo. Daješ sve od sebe, a nije dovoljno, čovjek umire, užasno neopisiv osjećaj. Kad dođeš kući vraćaš film i shvatiš sav užas", opisuje Željana Milovčić.
Svoje stanje zanemaruju uslijed stresa pod kojim rade. Milovčić kaže da dnevno obrade 130 osoba i da kući odlaze prazni. No, da im mozak radi sto na sat. "Vrtiš film jesi li sve napravio. Pomisliš na pacijenta koji je došao u teškom stanju, zoveš kolegice s odjela da vidiš kako je", dodaje Milovčić.
'Najgore je kada pacijent sazna da mora na respirator'
Djelatnici Zavoda kažu da je jedan od najgorih osjećaja kada pacijent sazna da mora na respirator.
"Pri svijesti odlaziš u neizvjestan ishod. Uspavljuju vas, a vi ne znate hoćete li dobiti bitku i je li zadnji telefonski poziv zaista bio oproštaj. Boli me kada se priča da je Covid izmišljotina, a osobito mi je teško slušati komentare da je riječ o starijim ljudima koji bi ionako umrli", rekla je Željana Milovčić za Dalmatinski portal.
Situaciju s koronavirusom u Hrvatskoj i svijetu iz minute u minutu možete pratiti OVDJE.
