Drugog maja 1988. zlatna koka snijela je zlatno jaje i čuvala ga u svom gnijezdu, nesebično odvajajući od svog kljuna kako bi tek izlegli pilić rastao. Onako gol, očerupan i paperjast žudio je upoznati svijet, pokljucati sve što mu stane u usta, odletjeti što dalje umije - prije nego mu podrežu krila.
Velikih ambicija i okruglih očiju – da bi što bolje vidio, radio je slalom između prepreka koje mu je život pripremio, nekad uspješno, nekad manje. Svjestan topline roditeljskog gnijezda, uvijek mu se vraćao – tamo se osjećao najsigurnije.
Sada već veliki pilić, usudim se reći - mlada kokoška, postala je svjesna da joj gnijezdo postaje premalo. Nemojte je krivo shvaiti, bila je zahvalna na toplini koju je u njemu primala, no nije joj se sviđalo što se ne zna sama zagrijati.
Ovo pile se ne da lako zavarati i nešto je posebnije od ostalih, ako već to ranije niste skužili.
Kalkulirala je, vagala (da, i to ptičurine odjednom rade) te odlučila – odletjeti (da, i to je sposobnost ovog pileta).
Mlada kokoška iz moje priče je izbjegla tužnu sudbinu svakog običnog pileta te nije pala na foru gladnih ljudi - 'dođi 'ajmo se okupati u vrelom jacuzziju' pa je tako, uspješno izbjegavši lonac spreman za iskuhavanje nedjeljne juhice, nastavila živjeti opreznije.
Ovo pile se ne da lako zavarati i nešto je posebnije od ostalih, ako već to ranije niste skužili.
Mnogi pijevci pokušali su je raznim zavodničkim manevrima (poput ovog u videu ispod) zavesti i nagovoriti da se priključi njihovom kokošinjcu, ali ona nije htjela biti 'that kind of koka', biti jedna u moru ostalih.
Kako je nijedna krijesta niti slatkorječivo kukurikanje dosad nisu impresionirali da savije gnijezdo s podobnim pijevcem, odlučila je kao svaka moderna kokoška naći još jednu takvu, pogađate, modernu kokicu i privremeno se ugnijezditi, učiti, naučiti, letjeti, sam svoj nered znati urediti.
Dosta o peradi, s pilića prelazim na Milića!
Neki dan sam spontano izvela mali eksperiment na Facebooku nakon što je tekst GoranaMilića o ne više tako malim pilićima i napuštanju roditeljskog doma u viralnom stanju mnoge potaknuo na raspravu te stvorio veliki otpor. Na kraju rasprave više nisam bila sigurna jesu li ljudi bili isfrustrirani jer ih je pogodio u žicu ili ih vrijeđa što to dolazi iz baš njegovih usta!
Radi se o 'kontroverznom' tekstu kojeg možete pročitati u slici na samom vrhu teksta ili na ovom linku.
Ako je tako 'nebitan i smara', 'ko je jedan Goran Milić da ih isprovocira, a ako ih nervira stanje u državi (a zaključujem da je tako zbog očitog svakodnevnog kukanja na društvenim mrežama), onda nek' počnu pakirati kofere i nek' krenu na put samoostvarivanja. Smjer – nepoznato.
Dug je to proces, znam, ali još je duži kad se niste ni odlučili na njega, a stalno prigovarate.
Ne slažem se sa svim njegovim riječima, ali ono što bi podvukla markerom jest rečenica kojom opisuje kako se mlad čovjek privikava i odgaja sam sebe situacijama u kojima mu ne bi više trebao pomagati jedan roditelj: „Pritisak borbe za napredak stvara im novi krug prijatelja u sličnoj situaciji, zajedno otkrivaju posve nepoznate mogućnosti, počinju realno cijeniti teško zarađeni novac, brzo postaju zreli i odgovorni članovi društva“.
Mnogi su se na ovaj tekst osjetili prozvanima i kad im nije pasalo što piše – okomili su se na to 'tko govori' sa stavom da je to Milić kojemu je dosad u životu ponuđeno na pladnju i kako isti generalizira. Po mom mišljenju, sasvim je nebitno što je to u ovom slučaju on napisao, bitno je da poanta izrečena.
Uvijek ću biti za samostalnost jer mnogi nisu razvili osnovnu kulturu i životne stavove pošto ne znaju kako je to boriti se za svoj kruh. Čast iznimkama. Neke je životna nesreća navela da žive nelagodnim uvjetima življenja, neki su si uvjete sami stvorili, a netko tko ima sreće - dobio je sve na gotovo. Nije fer, ali život nije fer.
Oni manje sretniji, umjesto da plaču – nek' se pokrenu! Ako su nezadovoljni standardom kojim trenutno žive. Past će na putu ostvarivanja još pedeset puta, ali će se naučiti primati životne šamare i svaki put kad se uzdignu te prebrode probleme – postajat će sve jači. Ako ste trenutno zadovoljni postignutim i sasvim vam je u redu gdje trenutačno stojite sa svojim životom, nema sretnije od mene. Samo onda prestanite kukati, ne mogu vas više slušati.
Možda sam ja prokleti utopist u ovom svijetu punom 'hejtera', lajavaca bez pokrića i običnih ljenguza. Postoje nijanse, dakako da postoje, samo znam da ću uvijek i zauvijek više poštovati one koje se trude 'ko isuseki pa makar isti stajali 10 godina na mrtvoj točci jer ih život nije mazio, situacija sjebavale, bacale ih unatrag kad god bi se pokrenuli. I svaki put ću im reći da će im ta 11. godina biti ona za pamćenje i bodriti ih.
This time next year Rodney, we'll be millionaires ...
...a piliću zaželite sreću i 'pamet u glavu' u savijanju novog gnijezda, sam Borg zna da će mu to itekako biti potrebno.
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale. Upravo OVDJE!