"One odlaze izvan struke. U turističkoj sezoni idu čistiti jahte jer kroz četiri mjeseca zarade cjelogodišnju plaću. Isplativije im je čistiti jahte, nego njegovati pacijente."
(Mario Gazić, predsjednik Komore medicinskih sestara)
Ležim u bolničkom krevetu. U sobu ulazi medicinska sestra, nosi vrećicu s infuzijom pa je namješta na stalak i ugurava cjevčicu u braunilu na mojoj ruci. Gledam je, odnekud mi je poznata. Sine mi da sam je nekoliko dana ranije vidio kako džogerom briše pod na bolničkom hodniku. Ne mogu izdržati da ne pitam, a ona odmah potvrđuje:
"Šta ćeš, usfalilo sestara pa eto... Uzeli mene."
Pa gdje su sestre, pitam. Gdje su braća?
"Ošli svi na more čistit jahte. Preko ljeta, kažu, zarade ko ovdje za godinu dana. Eh... medicinska sestra čisti jahtu, a ja se brinem o pacijentima", duboko uzdahne čistačica.
Tu se trgnem rušeći stalak s infuzijom. Naravno, sanjao sam. Bio je to ružan san.
I teta iz kioska otišla na jahtu
Izađem na ulicu, prolazim pored kioska. Tamo radi jedan stari profesor književnosti u mirovini. Sviđa mu se, kaže. Nije gužva pa može rješavati križaljke. A i zakon mu dopušta da radi pola radnog vremena te usto prima i punu mirovinu. Kada riješi križaljke, svojim vršnjacima proda novine, đacima cigarete i kondome, a revnim građanima tramvajske karte, iduća četiri sata smjene odrađuje njegov kolega, umirovljeni profesor kemije. Pitam profesora-trafikanta gdje je gospođa koja je u tom kiosku radila donedavno.
"Otišla je na Jadran, čisti jahte. Zaradi k'o ovdje u tri godine. Eh, da barem ja mogu...", uzdahne on pa zakašlje, a ja se opet trgnem.
I to sam sanjao.
I bauštelci iz Nepala otišli na jahtu
Sad stvarno izlazim iz stana. Na početku ulice skela stoji uz staru zgradu, historicističku građevinu s koje se odlomio komad krovišta. Tamo sretnem znanca, restauratora. Dugo ga nisam vidio.
"Radi se, ha? Restauriraš nešto", pitam.
"Ma ne, miješam malter. Dao sam otkaz, tu je bolja lova", viče odozgo.
"Jel do krova?", pitam sarkastično.
"A čuj, nije loše", kaže.
"Pa di su radnici?"
"Naši u Njemačkoj, Nepalci na moru."
"Tamo rade - grade", opet ja ljubopitljivo.
"Ma ne. Čiste jahte. Ove godine bit će ih k'o nikada."
"Jahti?"
"Ne, Nepalaca", kaže pa me ostavlja bez daljnjih potpitanja.
U taj tren sa zgrade se odvaljuje komad fasade i pada mi pred noge. Opet se trgnem i probudim. Ovaj san postaje prilično naporan.
I suci će na jahtu
Hodam dalje ulicom. Pored mene na biciklu projuri dostavljač s glomaznom kockastom torbom na leđima. Zakoči pred obližnjim fast foodom pa čeka neku nekoć egzotičnu istočnjačku hranu za isporuku. Pogledam ga bolje - znam čovjeka odnekud. Čačkam po memoriji pa mi sijeva. Sudac je, viđao sam ga ponekad na televiziji. Prodavač je čavrljao s njim pa sam shvatio da se znaju bolje. Kad se odvezao s kineskim rezancima, nisam izdržao da ovoga ne pitam: "Zar dostavljač nije gospodin sudac?"
"Ma je, ovako si tu i tamo krpa plaću. Rekao mi danas da bi rado išao na more čistiti jahte – dvojica njegovih sa suda već otišli - ali ne može uskladit s obavezama. Došli sudski vježbenici iz Bugarske pa ih mora mentorirati", naširoko mi objasnio prodavač brze hrane.
Taman tada iza njega se začuo 'ping' mikrovalne pećnice koji me probudio i iz tog sna.
I blagajnice idu na more, na jahtu
Skrenem usput u trgovinu na uglu kupiti par stvari. Ustuknem na vratima misleći isprva da sam promašio ulaz. Dočekuju me dvije srdačne Azijatkinje širokih osmijeha. Ona za pultom na izvrsnom hrvatskom kaže: "Dobar dan, izvolite!"
Isto ponavlja i druga, koja na ljestvama slaže kutije nečega na gornje police. Prstom pokazujem što trebam, a ona prva, i dalje na izvrsnom hrvatskom, naglas izgovara ono što ja kazujem kažiprstom. Plaćam i pitam jesu li one dvije tete, koje inače rade, u drugoj smjeni.
"Neee, one više ne rade. Otišle su...", zausti nasmijana prodavačica, a ja dovršim njezinu rečenicu.
"… na more čistiti jahte."
"Daaa… Kako znate?"
U tom trenu onoj drugoj, na ljestvama, iz ruku ispadne kutija nečega, tupo tresne o pod i, znate već, trgnem se još jednom iz sna.
Otišao i Plenković, ali ne na jahtu
Opet sam u bolničkoj sobi. Umoran od lošeg drijemeža hvatam daljinski sa stolića i palim televizor. Razbuđuje me dramatična glazba, počinje Dnevnik. Voditeljica kaže da je premijer dao izjavu nakon sastanka s predstavnicima Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara i Komore medicinskih sestara. Izjava da je postignut napredak u pregovorima oko plaća nije me toliko zbunila koliko sam premijer. Bio je to, naime, neki markantan muškarac sličniji britanskom premijeru negoli našem. Dok sam pokušavao shvatiti što se događa, u sobu je opet ušla ona sestra-čistačica noseći pladanj s večerom.
"A gdje je Plenković", odmah je zaskočim pitanjem. "Jel i on otišao čistiti jahtu?"
"Pa on je odavno u Bruxellesu. Ovaj je novi šef HDZ-a", brifira me ona.
"A Plenković napokon postao predsjednik Komisije…", mrmljam više za sebe.
"Ma kakvi! Otvorio tamo slastičarnu. Vi niš ne znate", dobrodušno me prekori.
U tom trenu pladanj s bolničkom večerom ispada joj iz ruku i tresne o pod, a ja se – znate već - još jednom probudim iz hrvatskog sna.
