HTV je nakratko bio javna televizija i to je sigurno bio dragocjen trenutak: konačno debata svih predsjedničkih kandidata koji su skupili više od 10 tisuća potpisa i prilika da ih se pogleda sve. I čuje. Bio je to trenutak u kojem su svi koji su donekle pratili predizbornu kampanju, koji su se pokušavali snaći u šumi poruka na društvenim mrežama, reklama, intervjua i informacija i poluinformacija mogli provjeriti koliko je onog što je bilo plasirano na društvenim mrežama doista pripadajuće onima koji potpisuju te poruke. Jesu li to pisali savjetnici, neki pozadinski stručnjaci ili su to smislili oni sami. Proizlazi li to iz njihove utrobe ili im je nekako spakirano. Jesu li projekt ili su stvarni.
Debata na HRT-u je bila dosta korisna kontrolna točka i rezultat je zapanjujuć. Miroslav Škoro, jak na društvenim mrežama, jedan od rijetkih koji ima oglase na televizijskim ekranima, prepun velikih i kompliciranih stavova u pisanim postovima, od "Sad ili nikad" završio je na: Možda, možda. Umoran, nesiguran, jedva je uspijevao sročiti rečenice. Dok su svi drugi kandidati odustali od spuštanja HTV-u i podbadanja u smjeru da je to sučeljavanje u režiji Kolinde Grabar Kitarović, on je krenuo upravo u tom smjeru, da je to show po mjeri aktualne predsjednice, a insinuirao je nešto i o mogućoj izbornoj krađi. Doimao se kao kandidat koji već sada pokušava graditi alibi za moguće ispadanje u prvom krugu. Nije odgovorio niti na jedan napad, nije znao artikulirati niti desne stavove, gotovo je komično da ga je na tom polju porazio Anto Đapić.
Bio je to naprosto trenutak u kojem se ogolilo da je Miroslav Škoro projekt jake grupacije, da je rastao na krilima "kolektivnog rada", ali da se i njegov tim pogubio u hodu. Projekt Škoro krenuo je s namjerom da se dopadne što širem krugu glasača (sjetite se prvog intervjua u kojem je tumačio da bi se išao pokloniti i u Jasenovac i na Bleiburg), jednako je kritizirao HDZ i SDP, a onda je desetak dana pred prvi krug krenuo na glasače HDZ-a i vrlo jasno se pozicionirao mnogo desnije nego u prvoj fazi.
Škoro se sve više počeo zatvarati desno, ostao je s tzv. suverenistima, dijelom HDZ-ovaca, otvoreno s onima koji su vrlo desno, plus nedefinirani dio tajnih podržavatelja. Kao da je sve više slijedio Bujanca. Na kraju je završio u lokalnom showu radikalnih desničara, u emisiji Demokracija Vinkovačke televizije, gdje je objavio da bi pomilovao osuđenog ratnog zločinca Tomislava Merčepa. Debata na HTV-u je jasno pokazala da se Škoro kao osoba pogubio. Da je izgubio svoju osobnu nit. Da je zaboravio tko je on sam, ili je nehotice pokazao da u njemu niti nema bog zna što političkog. Da je doista figura od tijesta koju su drugi mijesili. Da nije kapacitet državnika.
Žilavost Grabar Kitarović i izostanak niskih pitanja
S druge strane, Kolinda Grabar Kitarović je pokazala nevjerojatnu žilavost i snagu za preživljavanje. Samo dan prije debate bila je pod kanonadom sumnji da se posve pogubila, da je "pukla" – na temelju njezina nastupa na skupu u Osijeku – a na debati je uspjela biti smirena i sabrano izgovarati ono što je evidentno naučila u pripremi za nastup. Tu i tamo malo pucanje, bizarna izjava o stanju u obavještajno zajednici, ali činjenica jest da se digla iz pepela i uspjela pokazati da ima snage za drugi krug. Zanimljivo je da nitko od protukandidata nije odlučio zaigrati s niskim pitanjima koja su se provlačila prethodnih dana, primjerice, ima li problem s alkoholom.
Zoran Milanović je pak uspio ušutkati one koji su mu predbacivali da nije pokazivao dovoljno strasti u kampanji. Pokazao je da mu je stalo. Nije se bahatio iako ga je znalo ponijeti "japajakanje" (uspio je ubaciti da je on bio u NATO-u još 1996.), ali imao je državnički gard i dio onih koji su se možda pitali bi li dali glas Milanoviću ili nekom drugom sigurno je svojim nastupom samouvjerenog političara uspio dobiti na svoju stranu. Za razliku od Škore, Milanović je pokazao da je njegova dosadašnja kampanja doista njegova. On je autentičan onaj s društvenih mreža.
Photo: Igor Kralj/PIXSELL
Mislav Kolakušić je bio očekivano teatralan. Moglo bi se reći da je on u nastupu povukao u smjeru Škorinog slogana: Kolakušić je bio "sad ili nikad" dramatičan, no sigurno nije u nastupu privukao neke nove neodlučne. Bio je i ostao zatvoren u krugu svojih birača. Onih koji traže hapšenja i brze neobične akcije. Kolakušić ima onaj svoj krug glasača još iz izbora za EU parlament, no u cijeloj ovoj kampanji nije uspio iskoračiti nešto šire. Ipak, i to može biti dovoljno za drugi krug, ako dođe do neočekivanog preslagivanja kod troje drugih jakih kandidata: Grabar Kitarović, Milanovića i Škore.
Dario Juričan je pak sjajno iskoristio priliku da se oslobodi tereta imena s kojim je startao, Milan Bandić. Pokazao je da može funkcionirati s imenom koje će biti na listićima, da zna naći mjeru između provokacije i zezancije i onog gdje treba biti jasan. Zato nije bilo, primjerice, ničeg šaljivog kada je govorio o – pravu na pobačaj.
No, pretjerana su očekivanja da će Dario Juričan oteti glasače Milanoviću ili Daliji Orešković ili Katarini Peović – on će prije svega povući one glasače koji su prije ovih izbora tvrdili da neće izaći na izbore jer nemaju za koga, ili one koji bi na listićima nadopisali ime imaginarnog kandidata ili nacrtali… nešto prosto.
Profiliranje nove generacije političara
Nakon debate Milanović, međutim, mora biti zabrinut da će mu dio glasača, onih kojima smeta njegova nepreciznost oko Tuđmana, radničkih problema ili antifašizma, odnijeti Katarina Peović.
Debata na HRT-u je bila korisna zato jer je jasno pokazala da hrvatska politička scena ima i novu generaciju političara i političarki na koje se treba računati. Dalija Orešković je bila jasna i precizna, oštra u duelu s Grabar Kitarović, a Katarina Peović je donijela kvalitetu koja je nedostajala mnogim političarima – jasnoću i preciznost. Kandidatkinja Radničke fronte jedina je izgovarala imena tvrtki i osoba, precizno je rekla što misli o Tuđmanu i inzistirala je na tome da se Miroslav Škoro odredi oko Merčepa.
Dejan Kovač, nezavisni kandidat s podrškom HSLS-a, previše puta se predstavljao kao "otac dvoje djece", ali iskreno je pokušao pokrenuti raspravu na teme o budućnosti. Ono što njega opterećuje jest uteg stranke koja dugo podržava HDZ. Ne može se biti autentično zabrinut za budućnost Hrvatske i istodobno pomagati HDZ-u na vlasti.
U svakom slučaju, i Dejan Kovač i Dalija Orešković i Katarina Peović pokazali su da bi bili sjajna nova generacija u Saboru – nakon narednih parlamentarnih izbora.
Debata je bila dragocjena za one koji su bili neodlučni ili su htjeli provjeriti je li onaj kandidat za kojeg su se odlučili baš onakav kakav im se čini. No, činjenica jest da će ove izbore odlučiti oni koji su već odlučili tko je njihov kandidat. Ovo su bile nijanse. Oni koji gorljivo vole svoje kandidate sigurno neće biti poljuljani njihovim nastupom. No, neovisno o tome – ova debata bila je dobitak u ovoj kampanji.
