A što sad? To je pitanje istaknuto na naslovnici novoga broja magazina Time: fotografija prikazuje zamišljenoga Baracka Obamu kako u utorak 19. siječnja sjedi za pisaćim stolom u Ovalnom uredu. Karizmatični američki predsjednik ima napretek razloga za zabrinutost. Uz ekonomsku krizu, visoku nezaposlenost i ostale probleme, i zato što je republikanac Scott Brown na izborima u Massachusettsu osvojio za prihvaćanje zdravstvene reforme ključno mjesto u federalnom Senatu, koje je "cijelu vječnost" držao preminuli prvak američke ljevice Ted Kennedy.
Za razliku od medija u SAD-u koji ovih dana pridaju mnogo pozornosti analiziranju završetka prve četvrtine mandata Obame i budućih političkih zbivanja, u hrvatskoj se javnosti zanemaruje okolnost kako baš u siječnju okončava prva polovina trajanja koalicijske Vlade. Umjesto da se svi zajedno zapitamo što činiti kako bismo se što brže i efikasnije suočili s teškim društvenim izazovima, mi smo još uvijek uglavnom opsjednuti "prošlogodišnjim ljudima": pokušajem stranačkoga udara Ive Sanadera, tragikomičnom izbornom utrkom Milana Bandića, bedastom ratnohuškačkom izjavom Stjepana Mesića... Uz to, mnogi su građani i nadalje relaksirani zbog izbora pristojnoga skladatelja i profesora prava na operativno manje važan položaj predsjednika Republike. Na sreću, Ivo Josipović je pravilno procijenio, što je naglasio u svom pobjedničkom govoru, kako najveći učinak može postići nastojanjima da pridonese integriranju rascijepljenoga političkoga i društvenoga korpusa. Druga polovina mandata ove Vlade, zbog intenziviranja ekonomske krize, eskaliranja korupcije i drugih razloga, zahtijeva stubokom drugačiji način proizvodnje politike od dosadašnjega. Ponajprije išće nadasve odlučne i neopterećene političare koji su spremni surađivati (i) sa svojim suparnicima i drugim akterima u nastojanjima da se što hitnije osmisli i počne provoditi strategija izvlačenja države iz dubokoga i smrdljivoga blata. Unatoč nekim naznakama (u emisiji Otvoreno 14. siječnja čak su Ivan Šuker i Slavko Linić komunicirali jedan s drugim s uvažavanjem, a "jastreb" SDP-a je dan kasnije izjavio: "Pomoći ćemo Vladi iz izlasku iz ove krize") takva korjenita politička promjena još nije blizu. Bez obzira što Zoran Milanović i drugi čelni socijaldemokrati osjećaju, pa i stidljivo javno priznaju, kako vrh HDZ-a u doba Jadranke Kosor ipak "drugačije diše" nego za vrijeme vladavine političkoga sultana Sanadera, elementarno povjerenje između vodstava dviju najsnažnijih stranaka nije uspostavljeno ili se tek počinje nazirati.
Za veliki zaokret u Hrvatskoj baš je sada pravi momentum, kako pravi čas političkoga djelovanja nazivaju Amerikanci. Kod nas su upravo provedeni predsjednički izbori, u svibnju prošle godine održani su i lokalni, nitko razuman ne bi htio da ionako dešperatni birači ubrzo ponovo (ne) krenu na birališta, pa političari i stranke mogu svoje aktivnosti bez pretjeranoga straha usmjeriti na suzbijanje problema. Neki analitičari opravdano ističu kako je upravo sada vrijeme za strukturalne reforme: Davor Butković u subotnjem Jutarnjem listu uočava kako se promjene više ne mogu odgađati, te da "stranka koja bude imala hrabrosti da provede reforme zaslužuje da vlada Hrvatskom". Odvažnost nužnu za takve promjene, međutim, trebaju pokazati i vlast i oporba, s obzirom da su društvene teškoće tako velike da se ne mogu riješiti bez suradnje ponajprije HDZ-a i SDP-a. Pritom nije najvažnije kakav će biti oblik te suradnje, poglavito zato što "velika koalicija" ne bi blagotvorno djelovala na profiliranje tih dviju stranaka koje su bez obzira na svoje teškoće najvažniji čimbenici konsolidacije još uvijek nezrele demokracije u nas.
Za korjenite reforme treba mnogo spremnosti političkih aktera za kompromis, posebno izražene u razumijevanju položaja i prihvaćanju (nekih) interesa "druge strane". Socijaldemokrati bi trebali prihvatiti da HDZ sa svojim partnerima još neko vrijeme ostane na vlasti, odnosno dobije šansu da pod novim vodstvom provede reforme. Uz ostalo, Milanović i njegovi bi trebali prestati inzistirati na smjeni državnoga odvjetnika Mladena Bajića, s obzirom da je taj nedvojbeno iskusni i sposobni visoki dužnosnik zajedno sa svojim suradnicima posljednjih mjeseci, kad je manje izvrgnut pritiscima i dobro surađuje s MUP-om, postigao neke velike uspjehe i pripremio još veće.
A HDZ-ovci bi trebali razumjeti frustracije socijaldemokrata i njihovih simpatizera zbog uglavnom arogantnoga i društveno štetnoga načina vladanja u posljednjih šest godina. Te frustracije ne pridonose dugotrajnom održanju spremnosti Zoke i drugova na suradnju s vladajućima. Bilo bi korisno i to da Jadranka Kosor i suradnici priznaju kako već dugo, što pokazuju i rezultati anketa, nemaju dostatan legitimitet u javnosti. Također, kancelarka bi trebala na demokratskim stranačkim izborima dobiti istinski legitimitet od svoje stranke te do kraja "počistiti" nered u HDZ-u koji nije izazvan samo djelovanjem Sanadera i njegovih pristaša, nego i nekih drugih "poglavica" i "lokalnih šerifa".
Kompromis bi mogao značiti da će SDP dati potporu HDZ- u suzbijanju korupcije, gospodarskih teškoća i drugih problema, te ubrzanju ulaska Hrvatske u EU. Zauzvrat bi HDZ trebao pristati na to da za kraj ove ili početak sljedeće godine raspiše parlamentarne izbore. Naime, ako u sljedećem razdoblju Vlada uspješno provede reforme, prijevremeni izbori bi HDZ-u odgovarali, a ako ta uzdrmana stranka sa svojim partnerima ne bude imala snage ili spremnosti za velike promjene, onda ona i ne treba inzistirati na trajanju mandata u cijelosti. Hrvatska nipošto ne može sebi priuštiti luksuz još dvije godine nesposobne i slabe vlasti.
Na pitanje "A što sada?" Joe Klein, kolumnist magazina Time, dao je odgovor: "Obama počinje ispočetka." Taj bi odgovor trebao vrijediti i za političke aktere kod nas.
