Andrija Roso sa samo 18 godina odlučio je ostaviti lagodan život u Njemačkoj te se otići boriti za Hrvatsku. Odluka je došla neočekivano. Naime, jedan dan došao je kući i vidio vijest u njemačkom Tagesschau, pisalo je - "Vukovar pao". Sad ponovno odlazi u Stuttgart, trbuhom za kruhom.
Kaže kako se prvi put u trenutku kada je ugledao kako bradati četnici ulaze u Vukovar zapitao tko je on zapravo.
"Rekao sam roditeljima da želim ići braniti Hrvatsku, ali oni nisu htjeli niti čuti. Mislili su da sam premlad, da ću poginuti. Bilo ih je strah, to je bilo i normalno, koga ne bi? No, u meni se nešto prelomilo, pobjegao sam od kuće. To je bilo u studenome 1991. godine. Uzeo sam 400 maraka koliko sam imao na računu, kupio kartu za vlak prema Zagrebu i otišao. Dva mjeseca nitko nije znao gdje sam. Nisu znali niti roditelji, ni prijatelji, njemačka policija me tražila kao nestalu osobu. Ja sam se već tada pridružio 1. Gardijskoj brigadi. U Hrvatskoj sam proveo cijeli rat", kazao je Andrija za magazin Fenix.
Nije poslušao ni majku
U siječnju 1992. godine majka ga je napokon pronašla, čak je došla u Hrvatsku ne bi li ga nagovorila da se vrati, ali Andrija za to nije htio ni čuti.
"Sine, mi smo 1969. napustili tu bijedu, nemoj se vraćati u nju. Sine, vrati se", prisjetio se majčinih riječi.
"Moja je majka Hercegovka, iznimno ponosna. Ona je iz mjesta Radišić kod Ljubuškog, a otac iz Vrgorca. Ali, ni taj ponosni hercegovački temperament nije mogao spriječiti njezine suze", ispričao je branitelj te dodao kako nije mogao otići jer je znao da je njegovo mjesto tu, među tim momcima.
Izgubio svaku nadu
"Ponosan sam što sam bio pripadnik 1. Gardijske brigade, stvorili smo državu u ratu, ali sad je gubimo u miru", kaže Andrija koji se nakon 25 godina vraća u Stuttgart.
Priča kako je iza sebe ostavio iluziju da će biti bolje te kako nema izbora. Dok on odlazi trbuhom za kruhom, u Zagrebu mu ostaju supruga i djeca, kaže kako želi da barem oni odrastaju u državi za koju se borio.
