Tijekom svog sedmog dana ekspedicije na Južni pol, Davor Rostuhar prešao je 19 kilometara na temperaturi od +12 stupnjeva celzijevih, odnosno -20 uračunamo li utjecaj vjetra, koji je puhao 15 kilometara na sat. Rostuhar je, umjesto planirane pauze, odlučio iskoristiti dan za daljnje putovanje jer su vremenske prilike bile dobre, a njegov novi ekspedicijski zapis donosimo u nastavku.
"Danas mi je po planu trebao biti dan pauze, ali vremenske prilike su dobre, pa bih htio to iskoristiti, a dane pauze čuvati za eventualno loše vrijeme. Dobro bi mi došao malo odmor, dosta je naporno ovo sve dosad i fino sam umoran, ali nisam došao ovdje se odmarati nego hodati. Kao svojevrsni kompromis, odlučio sam spavati sat vremena duže i hodati dva sata manje.
Rezultat: u odnosu na plan prebacio sam iz -3 u +16. Drago mi je što mi se ipak brojke popravljaju iz dana u dan, svaki dan idem zericu bolje, prevaljujem sve više kilometara u sat vremena i trošim sve manje kalorija po kilometru. I dalje mi je teško zamisliti kako ću za 2-3 tjedna raditi preko 30 km dnevno, svaki dan, ali bolje da ni ne razmišljam o tome. Brojke zasad govore da bi to trebalo biti ok, a i ja se tako osjećam.
No glava zeza, glava juri naprijed. Znam da ne smijem razmišljati o tome i kalkulirati, nego biti u trenutku, ali nije to lako. Većinu vremena jesam u trenutku, svakako puno češće nego u „normalnom“ životu. Pazim na tehniku hodanja i disanja, usmjeren sam na fokus točke, uživam u nevjerojatnom mjestu kroz koje putujem, emotivno proživljavam muziku koju slušam hodajući, doživljavam sretne napadaje smijeha i suza… ali ponekad ipak um odluta naprijed i brine se bez veze.
Fascinantna mi je priča australskih legendi Casa i Jonesyija koje sam spomenuo u jučerašnjem blogu. Oni su imali puno teži cilj: postati prvi ljudi u povijesti koji su prehodali od obale Antarktike do pola i nazad – unsupported i unassisted. Krenuli su istom rutom sa sanjkama teškim 190 kila i putem su si ostavljali hranu za povratak pa im se težina sanjki smanjivala.
Oni su prvi put prebacili 20 km u danu tek 26 dan! I cijelo vrijeme su bili u debelom zaostatku u odnosu na svoj plan. Kad su šezdeseti dan došli do Južnog pola, ostalo im je još 30 dana za povratak što im se činilo nemoguće, ali su ipak otišli s namjerom da daju sve od sebe, pa dokle stignu - stignu. Rekli su mi da su tek tri dana pred kraj shvatili da će možda uspjeti.
To mi je najfascinantnije u njihovoj priči: što su cijelo vrijeme išli naprijed prema cilju, bez obzira što im se činilo da su šanse da taj cilj dosegneš gotovo nikakve. Iako mogu biti itekako zadovoljan jer se uspijevam držati plana, potpuno ih razumijem. Iako sam danas tjedan dana bliži Polu, meni se i dalje čini posve nevjerojatno da ću ikada stići tamo. Ali nema mi druge, nego ići polagano iz dana u dan, i što manje razmišljati o krajnjem cilju, a što više boraviti u trenutku."
Pratite Davora na interaktivnoj karti i saznajte više o projektu na stranici njegovog ekspedicijskog dnevnika i na Facebook stranici.
