Davor Rostuhar tijekom devetog i desetog dana ekspedicije na Južnom polu prošao je 44 kilometra. U svojim novim ekspedicijskim zapisima opisuje nova iskustva te priču o Norvežaninu koji ga je prije dvije godine učio osnovnim vještinama koje su ga pripremile za ovo putovanje.
"Svante Strand je faca od čovjeka, bivši specijalac, vojnički štur i ogoljen svake suvišnosti. Nikad nije pričao o sebi, ali čuo sam priče da je bio među prvim specijalcima koji su oslobađali Sarajevski aerodrom. Za takve stvari treba imati muda. Ne znam zašto ali činjenica je da većina ljudi koji idu na ovakve ekspedicijie imaju vojničku prošlost, sve neki marinci, specijalci, bivši tajni agenti… Dovoljno da se mi ostali osjećamo kao autsajderi prije nego uspijemo, a kao još veće face onda kada uspijemo", opisuje Rostuhar.
Tvrdi kako mu je Savante rekao da je ekspedicija na Južni pol zahtjevna fizički ali prije svega mentalno, stoga je odlučio opisati što mu je bilo najteže u ovom pothvatu.
"I ljude i medije uvijek zanima što je bilo najteže. Možda bi u ovom slučaju očekivali da će to biti ekstremna hladnoća, vjetar, opasnost od ledenjačkih pukotina, ozebline ili neke ozljede. To uvijek zvuči atraktivno. A moj odgovor je uvijek drugačiji. Ove sve objektivne okolnosti se uz dobru pripremu mogu staviti pod kontrolu.
Ono što je puno teže staviti pod kontrolu je glava. U mom slučaju, glava koja se brine i koja je nestrpljiva. Glava koja se non-stop bori sa ogromnom količinom puta ispred mene u prostornom i vremenskom smislu"m opisuje Rostuhar dodajući kako se drži savjeta koji mu je dao Savante, a on glasi "Keep it simple".
Ipak nije sve tako jednostavno, pa Rostuhar opisuje kako su mu prva 3-4 dana ekspedicije bila najteža zbog velike uzbrdice i dubokog snijega, ali navodi kako je 10. dan ekspedicije doživio i trenutak blažene lakoće.
"Danas se dogodio jedan potez dobre podloge od par stotina metara. Nije to bio zaleđeni snijeg, nego jednostavno dobra, tvrda podloga. Na ravnom. Niti na nizbrdici niti na uzbrdici nego na ravnom. Primijetio sam da hodam normalno.
Da ne vučem i ne čupam iz sve snage nego normalno. Onako kako sam bez previše opterećenja vukao lakše sanjke na pripremama u Norveškoj. Primijetio sam da ne zastajkujem svakih par desetaka koraka da bih došao do zraka. Da hodam normalno. Kao da sam se odjednom podsjetio koliko volim hodati. Zagledao sam se u horizont ispred sebe i uživao u lakim koracima nadajući se da će potrajati što duže", objašnjava Rostuhar.
Lakoća koju opisuje nije trajala dugo jer je do kraja dana ponovno naišao na uzbrdicu što je rezultiralo otežanim kretanjem i čestim stajanjima.
"Shvatio sam da sam sve ove kilometre koje sam prevalio do sad, pošteno iščupao. To je ta teškoća o kojoj pričam, koja je dobila novu perspektivu sada kada sam uvidio da ne mora biti tako. Zašto posljednjih nekoliko dana umjesto da povisujem kilometražu u vremenu, povisujem vrijeme potrebno za istu kilometražu? Sanjke su lakše kilu, kilu i pol svaki dan. Vrijeme je blagonaklono, na podlogu se ne mogu požaliti. Je li to zato što sam umoran i treba mi dan pauze ili ipak zbog objektivnih vanjskih okolnosti na koje se ne želim izvlačiti?", pita se Rostuhar.
"Što god bio odgovor, ova današnja epizoda dala mi je nadu da će možda biti lakše nekad u doglednoj budućnosti. Kad sanjke budu još 20-30 kila lakše. Kad dođem na neku vjetrometinu gdje je snijeg otpuhan. Bit će to pravi gušt. Tada mislim da mi neće biti nikakav problem napraviti 30 kilometara u danu. A dotad, čupanje!"
Pratite Davora na interaktivnoj karti i saznajte više o projektu na stranici njegovog ekspedicijskog dnevnika i na Facebook stranici.
