Premda mi se od koncerata vremešnih, najčešće isluženih rokera nerijetko diže kosa na glavi, već nakon prvih najava bilo je jasno kako je nastup Whitesnakea u Ciboni nešto što se svakako isplati pogledati.
Osim činjenice da su David Coverdale i njegov bend još uvijek u
dobroj formi, dodatni mamac predstavljao je i presjek pjesama
koje je prije punih četiri desetljeća izvodio s Deep Purple.
Samim time, moglo se naslutiti kako koncert neće imati slabog
trenutka pošto će "Burn", "You Fooled No One", "Mistreated" i
ostali klasici Purplea popuniti eventualne "rupe" u set-listi,
odnosno s nje izgurati slabije skladbe opusa "bijele
zmije".
Tako je i bilo - spomenute stvari izvrsno su se uklopile među
"Here I Go Again", "Give Me All Your Love" i "Fool For Your
Loving", dok je "You Keep On Moving", ovom prilikom posvećena
pokojnim Purpleovcima Jonu Lordu i autodestruktivnom Tommyju
Bolinu, spadala među najimpresivnije trenutke večeri.
Čitav nastup izgledao je kao da nas je netko vremenskim strojem vratio u sredinu osamdesetih: Coverdale se zahvaljujući botoksu, bojanju i presađivanju kose pretvorio u neku modernu inačicu Doriana Graya, a i aktualna postava, s iznimkom legendarnog bubnjara Tommyja Aldridgea, poprilično nalikuje onoj koja je snimila bestselere "1987" i "Slip Of The Tongue".
U sviračkom smislu također nisu ostavili mjesta većim prigovorima, iako solo točke bubnjara i gitarista iz današnje perspektive djeluje kao nepotrebno preseravanje koje je zauvijek trebalo ostaviti u sedamdesetima. Sve drugo predstavljalo je pravi rock spektakl u kojem je puna dvorana s oduševljenjem reagirala na svaki Davidov urlik ili poziv na zborno pjevanje, posebno prilikom izvedbi vječnih rock balada "Is This Love" i "Soldier Of Fortune".
OK, glas mu je povremeno pucao i zvučao poput onog Blackieja Lawlessa iz W.A.S.P.-a, vriskove u "Mistreated" skratio je za polovicu, no samonametnutu ulogu rock'n'roll pastuha još uvijek može odraditi koliko-toliko uvjerljivo. Što za tipa od 64 godine zaista nije mala stvar.
