Više od 33 posto oboljelih od covida-19, a koji su se u utorak nalazili na respiratoru, smješteno je u KBC-u Split. Prije otprilike dva tjedna taj je postotak bio još i veći.
Mnogi stručnjaci u svojim obraćanjima ističu važnost respiratora u svladavanju simptoma zaraze, čak i Nacionalni stožer u svojim izvješćima redovito navodi koliko je ljudi spojeno na te uređaje. No, jedan splitski liječnik tvrdi da respirator nije uvijek spasonosan.
"Respiratori mogu izazvati određena oštećenja pluća, koja mogu biti životno ugrožavajuća. Najbanalniji primjer je u bolesnika s opstrukcijskim bolestima pluća, u kojih neprimjerena uporaba može dovesti do različitih mehaničkih ozljeda, na koje se onda nadovezuju poremećaji u funkciji cjelokupnog organizma. Nadalje, uz prije navedena mehanička oštećenja pluća i sam kisik u visokoj koncentraciji može biti štetan u određenim situacijama i u određenih bolesnika", rekao je za Slobodnu Dalmaciju Nenad Karanović, bivši predstojnik Klinike za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje KBC-a Split.
Dodaje kako to nije jedini problem. Tijekom boravka na respiratoru, pacijenti mogu dobiti i bakterijsku infekciju pluća.
"Ta se infekcija može proširiti cijelim organizmom te može biti opasnija od same bolesti koja zahtijeva liječenje respiratorom, što dodatno komplicira samo liječenje i potencijalno izlječenje. Stoga respiratorima smiju rukovati i rabiti ih samo visoko educirani stručnjaci. Danas su to specijalisti i subspecijalisti intenzivne medicine, koji se tijekom svojeg dugogodišnjeg školovanja pripremaju, uz nadzor starijih i iskusnih kolega, za primjerenu uporabu ovih uređaja. Prije su respiratore isključivo rabili anesteziolozi, međutim posljednjih godina se sve više uključuju i internističke struke", objasnio je Karanović.
Respirator ne radi sam
Ovaj iskusni liječnik objašnjava kako na respiratoru završavaju najteži bolesnici, koji su životno ugroženi. Složen je to proces liječenja koji ne zahtijeva samo strojnu obradu pacijenta, već i iznimno znanje medicinskog osoblja.
"Potreba za priključivanjem na respirator se donosi praćenjem kliničkog, laboratorijskog i radiološkog statusa bolesnika. Provodi se po posebnim smjernicama i protokolima da ne dođe do pogrešne odluke, bilo da se nepotrebno bolesnika priključi ili se zakasni s priključivanjem. Kada se procijeni da je bolesniku potrebna respiracijska potpora, opet se sve provodi po protokolu za takve situacije", pojašnjava Karanović.
Ono što većina ljudi ne zna jest da su pacijenti priključeni na respirator - uspavani. "Razlog tome je prije svega medicinski, ali i čisto ljudski, psihološki. Bolesnik ako nije uspavan sam pokušava disati pa se može dogoditi da se opire respiratoru, što dodatno iscrpljuje bolesnika, a može izazvati i oštećenja pluća. Psihološki razlog je očigledan. Pokušajte zamisliti bilo koga pri punoj svijesti da nema zraka, a netko mu ubacuje taj zrak, uvjetno rečeno, na silu.
U određenim slučajevima, kod najtežih bolesnika uz tzv. sedaciju, sredstva za uspavljivanje, dajemo i mišićne relaksatore koji onemogućavaju samostalne pokušaje disanja. Razlog je u tome da se spriječi dodatno iscrpljivanje organizma neuspješnim pokušajima disanja. Ovaj se postupak vrlo često među neupućenim ljudima pogrešno naziva umjetnom komom. Umjetna koma je sličan postupak, međutim pri provođenju ove mjere liječenja se daju vrlo visoke doze sredstava za sedaciju koja smanjuju rad mozga, da bi se mozak sačuvao od dodatnih oštećenja", objasnio je doktor Karanović.
Dugotrajan proces skidanja
On ističe kako respirator, unatoč svemu, pomaže u velikoj većini slučajeva, ali uz pažljivu i stručnu upotrebu. Respirator u principu zamjenjuje količinu kisika koju ljudski organizam treba. Zasićenost zraka kisikom moguće je podesiti od 21 posto (atmosferski zrak) do 100 posto, u slučajevima teških srčano-žilnih ili plućnih bolesti. Često se, kaže Karanović, uz respirator primjenjuju i drugi postupci te razni lijekovi.
Kao i pri spajanju čovjeka na respirator, jednaki je oprez potreban i pri njegovu skidanju. "Kod svih bolesnika pokušavamo prekinuti strojnu ventilaciju što prije, zbog prije navedenih razloga, međutim, neki put nam to ne polazi za rukom. Sam postupak prekidanja umjetne ili strojne ventilacije je proces, koji ovisno o stanju bolesnika, osnovnoj i pratećim bolestima može biti dugotrajan i trajati danima i tjednima.
U prvim fazama se u velikoj mjeri ukidaju sredstva za sedaciju/umirenje, zatim se procjenjuje na temelju kliničke slike i laboratorijskih nalaza je li bolesnik uopće došao u tu fazu liječenja. Iza toga se prilagođava funkcija respiratora, da u manjoj mjeri dopusti bolesniku da i sam počne disati. Ako se ova faza uspješno provede, ide se u daljnje povećavanje disanja samog bolesnika, a respirator mu samo još dodatno pomaže. Posljednja faza je kad bolesnik u potpunosti sam preuzme disanje, a respirator mu samo pomaže da nadvlada otpore u sustavu cijevi", opisao je Karanović.
Naglasio je da postupak liječenja bolesnika ne završava skidanjem s respiratora, jer je tada potrebno kontrolirati stanje pacijenta te započeti oporavak, koji često zna biti izuzetno kompliciran.
