THE DEAD WEATHER: Horehound (Sony/Menart)
Otkako je rock'n'rolla od svake supergrupe očekivalo se da s lakoćom nadmaši bilo koji singl ili album matičnih bendova svojih članova. Iznimka nisu ni The Dead Weather, grupa koju predvodi sveprisutni Jack White i razvaljenim seksipilom od glave do pete nabijena Alison Mosshart iz Killsa.
Već na prvo slušanje očito je da su njihovi motivi bili dijametralno suprotni i da je "Horehound" mnogo bliži neformalnom jam sessionu nego komercijalno isplativom materijalu. Jack se povukao u drugi plan i sjeo za bubnjeve te svjetla pozornice prepustio Alison, što je prvijenac ove supergrupe pretvorilo u neku mračnu i razbarušenu verziju Killsa.
Blues je temelj svega, no odsviran u formi u kojoj loopovi igraju ulogu jednako važnu onoj mitskih akorda Roberta Johnsonaa, Muddyja Watersa i Howlin' Wolfa. Psihodelije i noisea također ima na bacanje, no iz svog tog kaosa isplivalo je nekoliko zapanjujuće lucidnih pjesama. U prvom redu tu su surf-jazz instrumental "3 Birds" i divljačko masakriranje Dylanove "New Pony".
"Horehound" se kvalitetom ne može mjeriti s White Stripesima, Raconteursima pa čak ni The Killsima, ali će nam vrlo ugodno prikratiti vrijeme dok čekamo njihova nova izdanja.
ERIC CLAPTON & STEVE WINWOOD: Live From Madison Square Garden (Reprise/Dancing Bear)
Prije 40 godina Clapton i Winwood svirali su u grupi Blind Faith, a nedavni koncertni reunion upravo je dobio nastavak u obliku neočekivano solidnog live albuma.
Dvojica rock veterana istinski guštaju u ponovnom glazbenom susretu, što potvrđuje i repertoar sastavljen od najboljih pjesama ranih faza njihovih karijera te prašnjavih standarda koje su danonoćno slušali dok su na ulicama Londona sanjarili kako će jednog dana postati zvijezde.
Na koncertu u Madison Square Gardenu Winwood je u potpunosti zasjenio svog prilično poznatijeg kolegu, i to iz nekoliko razloga. Prvo, njegov soulom trajno zaraženi vokal zvuči jednako sugestivno kao u danima Spencer Davis Groupa, a stvari preuzete iz kataloga Traffica ne djeluju toliko potrošeno kao Claptonova čitanja JJ Caleovih tema ("Cocaine", primjerice). Također, kao gitarist Steve nikad ne izlazi iz okvira benda, dok su solaže starog Erica u par navrata zaista udavile njujoršku publiku.
Što se uvrštenih obrada tiče, omjer pogodaka i promašaja otprilike je ravnomjeran pa za svaki uništeni "Voodoo Chile" dobivamo rijetko efektnu i emotivnu izvedbu "Little Winga". Sviračka kemija posebno je proradila prilikom podsjećanja na jedini album Blind Faitha pa su "Presence of the Lord", "Can't Find My Way Home" i "Had To Cry Today" ujedno i glavni razlozi zbog čega vrijedi provjeriti ovaj dvostruki album.
A da baš toliko ne pljujemo po Claptonu, spomenut ćemo veličanstveni blues "Double Trouble" zbog kojeg ćemo još neko vrijeme odgoditi inicijativu za umirovljenjem jednog od najslavnijih gitarista 20. stoljeća.
KASABIAN: West Ryder Pauper Lunatic Asylum (RCA/Menart)
Kasabian se još uvijek nisu odlučili žele li biti Barrettovi Floydi, Oasis ili Stone Roses pa i dalje predstavljaju nekakav hibrid tih bendova.
Producent Dan the Automator ispod njihove je plesne psihodelije podmetnuo nešto hip-hop beatova što rastura u "Fast Fuse", možda i najboljoj pjesmi dosadašnjeg opusa četvorke iz Leicestera, i zaista iritira u "Vlad the Imperator".
Posvete slavnom nasljeđu rodne grude na "West Ryderu" su proširene i na skupine koje su u doba vladavine acid rocka svirale pametan i duhovit pop (Small Faces, The Move), dok od vlastitih suvremenika najviše nalikuju eksperimentalnijim trenucima Vervea.
Kad podvučemo crtu, shvaćamo kako Kasabian opet nije uspio snimiti veliki album, već je samo pridodao pokoji ubod za neki predstojeći "best of". Samim time, "West Ryder Pauper Lunatic Asylum" neophodan je dodatak vašoj kolekciji jedino ako ne možete dočekati da grupa Sergea Pizzorna konačno kompilira svoje radove.
