Kad bi svoj posao radili savjesno i predano, bili bi među najopterećenijim radnicima u državi, onima koji obaraju rekorde prekovremenih sati za koje dobivaju malu ili nikakvu nagradu. Kada bi samo pročitali sve materijale o kojima bi trebali raspravljati i naposljetku odlučivati, bili bi među najinformiranijim ljudima u državi. Da se tako ponašaju, možda bi bolje razumjeli u kakvoj šumi međusobno suprotstavljenih i često štetnih zakonskih paragrafa ostavljaju nas ostale da se snalazimo i preživljavamo.
Mlatilice prazne slame
No, u više od dvadeset godina povijesti takvih se pojavilo svega desetak posto. Ostali su mlatili praznu slamu temeljem načelnih stavova o pojedinim temama, sjedili po par sati čitajući dnevne novine ili igrajući pasijans na laptopu, ili se čak nisu trudili ni oko glumatanja za javnost, nego jednostavno nisu dolazili na posao.
Riječ je, naravno, o saborskim zastupnicima koji ovog tjedna sjedaju ili ne sjedaju u saborske klupe, iz kojih kada bi doista detaljno raspravili o svim točkama dnevnog reda, ne bi uopće trebali ni ustati do Nove godine. Ali da nam se slučajno suza ne bi omakla nad njihovom teškom sudbinom, treba reći da se to sigurno neće dogoditi. I ovogodišnje jesensko zasjedanje proći će većini u jednakom neradu kao i svih ovih godina. I kao i svih ovih godina neće biti kažnjeni zato što ih masno plaćamo da ne rade ništa.
Ništa od udara po novčanicima
Još jednom je, naime, propala inicijativa da se novčano kazni zastupnički nerad. Odmak od dugogodišnje prakse predstavljat će tek elektronska evidencija dolazaka na sjednice. Pokaže li se da su, kao primjerice splitski gradonačelnik Željko Kerum, u klupama proveli jedva jednodnevno radno vrijeme, neće ih većinom ni pitati za to. Kerumova nesreća je što ga ljudi prepoznaju, pa primijete sjedi li do seke Nevenke ili ne. Anonimusa kojima imena nismo uspjeli zapamtiti jer smo ih prvi i zadnji put čuli kad su polagali svečanu prisegu, među njih ukupno 151, daleko je više od jednog razvikanog Keruma.
A da provedemo eksperiment?
Zanimljivo bi bilo krenuti s 50-ak fotografija 'uvaženih' saborskih zastupnika i anketirati građane. Na pitanje znate li tko je ova osoba, garantirano bi većina odgovora glasila da nemaju pojma. I upravo zahvaljujući toj pretpostavci, na najavljenu elektronsku evidenciju dolazaka na posao samo će se uzaludno trošiti struja i vrijeme koje će biti potrebno da se iz sustava izvuku statistike.
Ideja je, naime, da će evidentiranje motivirati zastupnike da više dolaze na sjednice ne bi li izbjegli javno sramoćenje pri objavi izvještaja o učestalosti dolazaka. No, naši anonimusi mogu biti mirni i zbog toga. Njih ionako poznaje samo rodbina i eventualno stranački šefovi, a od njih im ne prijeti nikakva opasnost. Rodbina ionako dotičnom zavidi jer se uspio 'uvaliti' u fotelju plaćenu oko 17.000 kuna mjesečno, a da pritom nije morao završiti nikakve škole, nema ni zrno odgovornosti i ne mora čak ni doći na posao. Pridodaju li se tome još razne beneficije, poput plaćenih putnih troškova, besplatnog javnog prijevoza, paušala i naknade za najam stana i režije, zavide mu i svi ostali, a ne samo rodbina.
Prst na gumb i doviđenja
Stranku jednako tako većinom ne zanima gdje je zastupnik, od njega većinom nema nikakve koristi, osim petkom kad se na sat dva pojavi i stišće gumbe – ZA, PROTIV, SUZDRŽAN – ovisno o tome kako je odredila stranka.
Statistike i evidencije najaktivnijih i najneaktivnijih zastupnika objavljuju se, podsjetimo, već godinama. Saborske službe dale su si truda, pa javnost na redovnoj bazi izvještavaju o tome tko se najčešće, a tko najrjeđe javlja za riječ. Rezultat te vrste 'javne prozivke' je bio jadan. Jednako kao i prije nje, saborske klupe zjapile su prazne dok su na dnevnom redu bile rasprave kojima se odlučuje o životima građana koji su ih izabrali i iz čijih plaća im se financira lagodan život.
Ipak, postoji i opasnost
Zapravo, jedina opasnost koja predstavlja stalnu prijetnju prosječnom saborskom zastupniku je da jednog dana to mušičavo biračko tijelo odluči baš njihovoj stranci dati dovoljno glasova da osvoji vlast. E tu može doći do problema, i to golemih. Stranka primjerice može odlučiti da se anonimni zastupnik dovoljno 'kiselio' u Saboru te da je vrijeme da ga se prebaci u izvršnu vlast – na mjesto zamjenika, pomoćnika ili, bože sačuvaj, čak ministra. I što će, jadan on, tada? Iz svake situacije postoji izlaz, pa tako iz ove hipotetske.
Nakon nekoliko mjeseci teške tlake za gotovo jednaku plaću, svakodnevnih dolazaka na posao, odrađivanja bezbrojnih sastanaka, koordinacija, telefonskih poziva, naš 'junak' će se dosjetiti načina da se spasi. Ostavka iz zdravstvenih ili privatnih razloga obično je nešto oko čega se ne postavlja mnogo pitanja. A nakon oporavka, natrag u mekane saborske crvene fotelje, u koje je dovoljno sjesti petkom i nekoliko sati stiskati gumb.
