U noveli "Quo Vadis", koja ga je proslavila diljem svijeta, poljski nobelovac Henryk Sienkiewicz je u danom kritičnom trenutku suočio apostola Petra s Isusom.
Petar, koji je već odlučio pobjeći iz Rima pred naletom surovih Neronovih egzekutora kršćana, upitao je Isusa: "Quo vadis Domine"? Odgovor je dobio odmah i izravno: "U Rim, da me ponovno razapnu na križ". Petar je shvatio poruku i vratio se u Rim da se žrtvuje za kauzu. Kršćanstvo je prevladalo, a rimska se imperija raspala.
Danas nema svetaca poput Petra, ali nema ni rimske imperije. Ipak, može se postaviti pitanje: "Quo vadis Europa"? S ili bez Božje pomoći Europljani moraju dati odgovor na ovo, povijesno gledano, sudbonosno pitanje.
U traženju odgovora, da bi se pronašao pravi put, moraju se uzeti u obzir sve dane okolnosti, iskustva iz europske povijesti te imati jasan pogled na budućnost.
To je cilj ove kolumne.
Europa je dugo lutala
Nećemo se osvrtati na mnoge predrasude o Europskoj Uniji, o kojima sam već govorio, a koje nam zamagljuju realnu sliku njezinih dometa te opravdanosti njezina postojanja.
Europa je dugo lutala u svojoj novijoj povijesti sve dok nije pronašla pravo rješenje da živi u miru i sigurnosti. I što je još važnije, da shvati kako je to jedina alternativa ratu i konfrontaciji unutar Europe.
Integracija je ta magična formula. I to ne bilo kakva, već integracija između slobodnih i demokratskih država. Na načelima dragovoljnosti i solidarnosti te kulturne različitosti i stvaranju zajedničkih institucija. To je proces bez presedana u povijesti naše civilizacije.
Kažem "proces" ne bih li upozorio na prvi ključni trenutak koji se mora imati na umu pri ocjenjivanju "kamo ide Europa".
Krize su prateća pojava svih procesa u prirodi i društvu. Tako i u slučaju integracije. Ova političko-filozofska premisa mora nam biti dio svijesti kada govorimo o stanju ili dilemama u razvoju EU.
Druga važna premisa je pravilna ocjena stanja u pojedinim skupinama zemalja unutar same Unije. Jasno je da su istočno krilo i zapadno krilo Unije u određenoj konfrontaciji. To je rezultat povijesnih okolnosti koje su nam poznate, ali ih moramo prihvatiti kao relevantne čimbenike koji su doveli do toga da se "nacionalno" na Istoku puno više naglašava nego na Zapadu.
Razlog je očigledan: postojanje željezne zavjese i stoljećima duga podređenost ovih relativno novih demokracija imperijama različitog podrijetla. U svakom slučaju, to je prolazna stvar, a ne stalno stanje.
Brexit se neće dogoditi, ali...
Treća premisa je ireverzibilnost procesa europskih integracija. Netko će odmah reći: STOP! A Brexit? Moj odgovor će isto biti promptan. Ali, nadam se, ne i nepromišljen.
Velika Britanija je i sama tvorevina integracije. Više naroda i državno-političkih entiteta. Posljedično, provedba Brexita značila bi neizbježno i ozbiljno promišljanje o opstanku Velike Britanije kao državne zajednice.
Zato duboko vjerujem da se Brexit neće dogoditi onako kako su njegovi autori zamišljali. Ako su uopće bili svjesni što čine.
Europska unija, s druge strane, ima jedinstvenu priliku da se tim povodom ozbiljno posveti kompletiranju procesa integracije uključivanjem tzv. Zapadnog Balkana te produbljivanjem Unije na linijama inicijative i razmišljanja francuskoga predsjednika Macrona.
Četvrta premisa je detaljna razrada načela supsidijarnosti i u tom kontekstu modeliranja uloge cijele mašinerije u Bruxellesu. Da ne bi sile inercije i birokratski razlozi nadvladali političku inspiraciju, lucidnost i viziju procesa integracije koja mora biti i ostati svojina zemalja članica.
Peta premisa je nužnost vizije i stalne dorade procesa integracije. Europska Unija nije zamišljena kao nadnacionalna tvorevina, ali isto tako ne može se svesti na trgovački klub. Ne može postojati zajednička vanjska politika bez sigurnosne politike. A toga opet nema bez zajedničkih oružanih snaga. Vanjske granice moraju doslovno biti - europske granice.
Potrebno nam je liderstvo
Moraju se precizno definirati i urediti odnosi s tzv. velikim partnerima: SAD-om, Kinom, Rusijom i Turskom. Euro kao zajednička valuta preživio je sve scenarije "pokapanja" koji su pripovijedani tijekom 20 godina njegova postojanja. Opasnost za slabije nacionalne ekonomije može se otkloniti primjenom već odavno poznatih instrumenata ekonomske politike i teorije.
Europski izbori su velika šansa za stvaranje pretpostavki da se gore navedenim premisama za uspješan razvoj integracije u Europskoj Uniji daju novi, snažni impulsi. Uvjeren sam da ni ljevica ni desnica u Europi nemaju interesa da to ne bude tako. Dapače, njihovi politički koncepti te osnove europske parlamentarne demokracije u potpunosti su ovisni o sudbini procesa europske integracije. U svakom smislu.
Moj dugogodišnji prijatelj i izvrsni poznavatelj europskih prilika, bivši austrijski kancelar Wolfgang Schüssel, vrlo je lucidno u jednom svom tekstu o Europskoj Uniji konstatirao kako "u raskoraku između čežnje i animoziteta prema Uniji jedini izlaz prema naprijed jesu - hrabrost i odvažnost".
U potpunosti se slažem. Samo bih to nazvao liderstvom.
