''Jasno je da živimo u situaciji u kojoj su mnoge stvari
neizvjesne i van naše kontrole. Jasno je i da osiguravanje
strukture i predvidivosti nije uvijek i u potpunosti moguće, no
odgovore na neka pitanja moguće je i potrebno dati'', istaknulo
je Zagrebačko psihološko društvo (ZPD), uputivši apel
vezan uz povratak djece u škole.
VEZANE VIJESTI
- Što se zaboravilo u online nastavi: 'U nejednakim uvjetima ne možemo imati jednake kriterije za sve'
''Kroz protekli smo tjedan u medijima, a u razmaku od dan-dva, mogli pratiti nedosljedne izjave resorne ministrice Blaženke Divjak vezano uz povratak djece u školu. Tako smo prvo čuli da će o povratku u škole odlučivati roditelji, potom da se čeka odluka epidemioloških službi o tome koji su uvjeti nužni za održavanje nastave, a na kraju i to da se očekuje da s proglašenim početkom škole sva djeca od 1. do 4. razreda krenu u školu i da roditelji trebaju imati povjerenja u Ministarstvo. Paralelno s time, roditelji školaraca u razrednoj nastavi na području Grada Zagreba dobili su ankete s pitanjem hoće li njihova djeca pohađati školu, a u nekim slučajevima i imaju li za time potrebu. Poruke o tome da će roditelji biti ti koji će na kraju odlučiti hoće li ili ne njihova djeca pohađati nastavu i dalje su prisutne na različitim razinama'', podsjetilo je Zagrebačko psihološko društvo.
Govoreći iz pozicije struke – pitanja psiholoških dimenzija krize i učinkovite podrške u krizi, kao i pitanje raspodjele odgovornosti podsjetili su da se hrvatsko društvo, kao i ostatak svijeta, nalazi u stanju krize - zdravstvene, a sve više i ekonomske, i za takve je situacije karakteristično otežano funkcioniranje i osjećaj gubitka kontrole nad životom što uzrokuje osjećaj bespomoćnosti i beznađa pri čemu uobičajeni mehanizmi suočavanja nisu djelotvorni.
Nije dobro potencirati stanje krize i
kaosa
''Stoga je neophodno da vladajuće strukture, odnosno osobe koje
su odgovornost za dobrobit društva preuzele kroz svoje funkcije,
komuniciraju jasno i nedvosmisleno, uz odgovarajuća obrazloženja
za preporuke i pravila koja se nameću. Naime, pružanje strukture
i predvidivosti ključni su u komunikaciji i vođenju u kriznim
situacijama upravo zbog izraženog osjećaja bespomoćnosti, beznađa
i gubitka kontrole kod ljudi. U protivnom se potencira stanje
krize, kaos i donošenje odluka iz straha i panike, a ne
racionalno i na temelju relevantnih informacija. Upravo takav
način komuniciranja predstavlja situacija u kojoj se od roditelja
traži da donesu odluku, bez da imaju informacije na temelju kojih
bi ju donijeli, dok su preplavljeni strahom za svoje i zdravlje
svojih bližnjih, kao i opterećeni ekonomskom neizvjesnošću'',
ističu psiholozi i psihologinje.
Ne dvoje kako je jasno da živimo u situaciji u kojoj su mnoge stvari neizvjesne i van naše kontrole, kao i da osiguravanje strukture i predvidivosti nije uvijek i u potpunosti moguće. No , ističu, odgovore na neka pitanja moguće je i potrebno dati, a ovo su ta pitanja:
- Otvaraju li se škole iz zdravstvenih (rizik od širenja zaraze je manji) ili ekonomskih (roditelji se vraćaju na posao) razloga?
- Ako se otvaraju primarno iz ekonomskih razloga, znači li to da škola zapravo preuzima ulogu čuvanja djece iz obitelji kojima je to potrebno, dok se za ostale preporuča da ostanu kod kuće?
- Kako će nastavu pohađati djeca čiji roditelji odluče da djeca ostaju kod kuće?
- Gdje će nastavu pohađati djeca čije škole nisu upotrebljive zbog potresa, kao i ona koja su nakon potresa izmještena iz svojih domova?
- Koji su to rizični faktori zbog kojih djecu ne bi trebalo slati u školu?
Nije dobro svaliti teret teške odluke isključivo na roditeljska leđa
Odgovornost je nadležnog Ministarstva, kao i Gradskog ureda za obrazovanje, da roditeljima daju odgovore (barem na ova pitanja) prije nego što teret teške i nikome drage odluke svale isključivo na roditeljska leđa.
''Jer, iako znamo da roditelji imaju osobnu odgovornost za vlastite odluke i odluke koje se tiču njihove djece, svi koji obnašaju relevantne funkcije na razini Grada i države upravo po svojoj funkciji, imaju i društvenu i stručnu odgovornost koju u ovom slučaju zanemaruju ne pružajući relevantne informacije. Ovakvim abdiciranjem vlastite odgovornosti umjesto da smanje strah, bijes i zbunjenost roditelja, povećavaju ga i čine upravo suprotno od onoga što je preporučljivo činiti u situacijama društvene krize. Povrh svega, ovakvim postupanjem se učitelje, koji primarno komuniciraju s roditeljima, neopravdano stavlja na metu preplašenih i (s pravom) ljutitih roditelja'', upozorava ZPD.
I zaključuju: ''Ovakvim vođenjem u periodu sada već dugotrajne i ozbiljne krize, rizične po mentalno zdravlje i psihičku dobrobit ljudi, Ministarstvo obrazovanja i Grad Zagreb, umjesto da rizične faktore umanjuju, nadodaju još jedan s mogućim ozbiljnim posljedicama po mentalno zdravlje djece, roditelja i školskih djelatnika''.
