Kad ti se posao sastoji od toga da bjesomučno pratiš domaće medije, s vremenom razviješ sedmo čulo za verbalne proljeve naših javnih pregalaca. Skužiš par sekundi ranije da hvataju zalet za izgovoriti pizdariju antologijskih razmjera, pa panično grabiš daljinski i pojačavaš zvuk TV-a do maksimuma. Sad će, sad će i... dogodi se, a ti onda ne znaš bi li se smijao ili plakao.
Najčešće se radi o izgovaranju onoga "što mnogi misle, ali se ne usuđuju reći". Kad javni pregalac u Hrvata krene govoriti "što mnogi misle, ali se ne usuđuju reći", znaš da dolazi spektakularni izljev političke nekorektnosti, nema greške, samo čekaš hoće li udariti po "vječnim nam neprijateljima Srbima", "Židovima koji su krivi za globalnu recesiju", "pederima koji su oružje u rukama Židova" ili "bosanskim turistima koji pišaju u hrvatsko more, a ne kupe ni sladoled".
Dosta je terora!
Najfriškiji podvig ovog tipa izvela je bivša ministrica turizma, a sada predsjednica Destinacijskog menadžmenta Dubrovnika, koja je izjavila "ono što mnogi u Dubrovniku misle, ali se ne usuđuju reći" – dosta je bilo terora mladih turista iz Australije i Novog Zelanda koji su, "između ostalog, trčali goli po Stradunu, povraćali, očito pod utjecajem alkohola, a možda i drugih opijata".
Tako su se na listu nepoželjnih turista u Hrvata, uz vječne favorite Čehe, Srbe i Bosance, sada upisali i mladi iz Australije i Novog Zelanda.
Paštete, pišanje u more i parkirna mjesta
Pa obnovimo malo znanje intervjuirajući "mnoge koji se inače ne usuđuju govoriti".
Gospodo mnogi, u čemu je problem s Česima? U tome što donose svoje paštete, a nekad i krumpir, pa troše manje od Bosanaca. Kako je krenulo, još malo će i suvenire počet donosit od doma. A i te njihove škode – voze nekad presporo pa zakrče promet, a nekad prebrzo pa su opasni na cesti. A uz to su, brate, i ludi. Popnu se u šlapama na Biokovo pa mi, iz našeg džepa, od našeg poreza, moramo plaćat njihovo spašavanje.
A Srbi, u čemu je problem s njima? Srbi su, jebiga.
Da, jasno. A Bosanci? U čemu je problem s Bosancima? Nakrca ih se šezdeset u autobus, dođu u nas, zauzmu mjesta normalnim turistima, ispišaju nam se u more pa odu nazad doma. Kad bolje promisliš, troše manje od Čeha.
Upravo smo saznali da su i Australci i Novozelanđani također problematični. Postoji li još neka skupina turista koju biste okarakterizirali nepoželjnom? Talijani. Jesu dva ušla u restoran, znaš da će bit manistre i po stolu, i po stolici, i po podu. Ne mogu kavu popit, a da ne isprljaju i stolnjak i nadstolnjak. A kako neće kad mlataraju rukama dok govore. Drži perun pun manistre i svađa se s ovim drugim, a manistra leti po cijelom restoranu. Troškovi sredstava za pranje narastu sto posto za vrijeme feragosta.
A onda i Nijemci. Što im je problem doći autobusima k'o Bosanci, ili avionima k'o Englezi i Amerikanci? Ne, oni moraju doći automobilima. Zakrče promet, nema naš čovjek gdje parkirati kad su oni tu. A kad gradiš apartmane, moraš i garažu gradit ako hoćeš da ti Nijemac dođe, njemu je važnije gdje će ostaviti auto nego gdje će mu djeca spavati.
A onda i ti Englezi i Amerikanci. Ako su mlađi, gori su od ovih Australaca i Novozelanđana, to pije, pleše, zabavlja se. A ovi stariji ti dođu u posezoni, pa se moraš zajebavat s njima kad svatko normalan odmara od sezone.
A da ti ne spominjem Francuze, ili Japance, ili one...
Dobro, shvatio sam. Da preformuliram pitanje. Postoji li iti jedna skupina turista koju biste okarakterizirali poželjnom? Postoji. Elitni gosti.
A to bi bili? Pa zna se tko su elitni gosti: Roman Abramovič, Bill Gates, Angelina Jolie, muž joj i djeca, onda onaj režiser Steven Spielberg i... ima ih još samo se ne mogu sad sjetit.
Dakle, njih desetak? Od kojih bi svaki na ljetovanje trebao potrošiti par milijardi kuna pa da nam priliv sredstava od turizma bude kao i do sada? Ne. Tu se ne radi o novcu nego o imidžu. Elitnim gostima bi trebalo čak i platiti da dođu jer oni privuku druge goste.
Koje to druge? Pa recimo: Australce i Novozelanđane, Talijane, Nijemce, Engleze, Amerikance...
