Godine 1906. u Tvornici šećera Osijek odrađena je prva kampanja prerade šećerne repe. Prošlojesenska je, čini se, bila i posljednja. Brojni su radnici tvornice, koja je u svoje najbolje doba zapošljavala 3000 ljudi, u tišini već potpisali odluku o osobno uvjetovanom otkazu. Tako je njih dvjestotinjak tiho zatvorilo vrata pretposljednje šećerane u Hrvatskoj.
"Potpisao sam ga pod jednim laganim pritiskom. Da nisam, prošao bih puno lošije. U odluci piše da nam ne mogu ponuditi drugo radno mjesto, jer kao nismo osposobljeni, iako sam u ovoj tvornici radio sam na svim strojevima i u svim pogonima, za što sam i obučen. No, oni su čvrsto odlučili zatvoriti tvornicu, politika ih na tom putu ne ometa, kao ni sindikati i na kraju smo ostali prepušteni sami sebi. U takvim uvjetima, uzeo sam što mi je ponuđeno, ali nije mi nimalo lako zbog toga", rekao je Jutarnjem jedan, sada već bivši radnik šećerane. Njemu su, kao i svim drugima ponudili 3000 kuna po godini radnog staža u šećerani te četiri bruto plaće.
Nastavak je to gašenja proizvodnje šećera u Hrvatskoj. U svibnju prošle godine ugašena je proizvodnja i u virovitičkom Viru. Sveukupnu proizvodnju kontroliraju dva čovjeka, Marko Pipunić, koji je vlasnik Žito grupe i osječke šećerane, ali i županjske Sladorane te Marinko Zadro, koji je držao Viro. Obojica su se udružila 2019. u tvrtku Hrvatska industrija šećera, kako bi pokušali spasiti sve težu i neisplativiju proizvodnju.
Ukidanje kvota ukinulo proizvodnju
Naime, domaće su šećerane pogođene odlukom Europske unije iz 2017. da ukine proizvodne kvote. Time je došlo do hiperprodukcije i pada cijena šećera. O stanju u domaćoj proizvodnji dovoljno je iznijeti samo tri podatka. Naime, 2013. smo imali 20.000 hektara zasijane šećerne repe, s kojih je otkupljeno 1.050.715 tona te biljke, a njenom je preradom tada proizvedeno 273.175 tona šećera. Ove je godine zasijano svega 11.000 hektara, s kojih je dobiveno 700.000 tona šećerne repe, odnosno 125.897 tona šećera. Od 2013. do 2020. proizvodnja šećera u Hrvatskoj smanjena je za 54 posto, a šećerne repe za 33 posto, dok su površine pod repom smanjene za čak 46 posto. Nije ni čudo, što je proizvodnja spala na županjsku Sladoranu.
"Već u prošloj godini imali smo problema s ugovorenim hektarima. Tih 10.500 u Hrvatskoj, od kojih su 6500 veliki proizvođači, te 1500 u Mađarskoj dostatno je samo za jednu šećeranu, ali smo uložili dodatne napore i zadržali proizvodnju u Osijeku i Županji. Nadali smo se u međuvremenu i povećanju cijene šećera i povećanju hektara, ali nismo to dočekali. Od 2014. do danas u sva tri pogona uložili smo više od milijardu kuna, a gubitak je bio gotovo milijardu kuna. Svima nam je teško, ali koliko god ovaj potez bio ružan i nepopularan, vjerujem da smo time spasili industriju šećera u Hrvatskoj", rekao je Marinko Zadro.
Neizvjesna budućnost
Županja je, prema njegovim riječima, opstala jer je "tamo proizvodnja najjeftinija". No, trudit će se zadržati barem dio proizvodnje i u Osijeku. "U Osijeku će ostati silos i pakirnica u kojima će raditi 30-ak radnika, njih 81 je potpisalo sporazumni raskid ugovora, a dobar dio ostalih željeli bismo vidjeti u Županji, jer nam ti stručnjaci trebaju. Ostali će vjerojatno nastaviti raditi u drugim tvrtkama Žito grupe", rekao je Zadro, dodavši da su otpremnine u prosjeku 100.000 kuna po radniku.
No, nije znao reći je li ovo trajno gašenje proizvodnje u Osijeku. Nije znao niti što će se dogoditi već krajem ove godine. "Ne znamo što će biti u budućnosti. Mi smo premali, a od Bruxellesa smo predaleko. Europa je svojim proizvođačima za restrukturiranje dala 5,6 milijardi eura i zato oni imaju snage preživjeti i doći s damping cijenama u Hrvatsku. Mi to nismo dobili. Čudo je da smo i do sada izdržali", rekao je i dodao kako smo bili prvi izvoznici u Europi s više od tri milijuna tona izvezenog šećera, vrijednog preko dva milijuna dolara od 2002. do 2020. te nastavio: "Na žalost danas to nije tako, a malim proizvođačima ni 1000 eura poticaja po hektaru nije zadovoljavajuće. Nama ostaje ovo što imamo, a vjerujem da s 12.000 hektara i jednom šećeranom imamo sigurnu budućnost."
U posljednje vrijeme često prozivani predsjednik Hrvatske gospodarske komore, Luka Burilović prije dolaska na tu funkciju bio je predsjednik Uprave Sladorane Županja, a 2019. na Ekonomskom fakultetu u Osijeku doktorirao je s temom "Pozicioniranje hrvatske industrije šećera na tržištu Europske unije", pri čemu su se na fakultetu pohvalili kako je "hrvatska i europska akademska zajednica bogatija za još jednog vrlo bitnog doktora znanosti".
"HGK je u posljednjih 20 godina jako puno učinio za industriju šećera. No, želimo li je jačati, potrebna je značajna pomoć države kroz poticajne mjere. Sama industrija i dalje mora povećavati produktivnost i jačati kooperantske odnose s proizvođačima šećerne repe kako bi se osigurala dovoljna količina sirovine koja se pokazala kao kritična karika u lancu proizvodnje šećera", savjetovao je doktor Burilović.
Neuspjelo lobiranje politike
Prošloga se ljeta slična situacija dogodila s osječkom mljekarom, nakon što je njemački Meggle najavio gašenje proizvodnje. No, lobiranjem lokalne i nacionalne politike, proizvodnja je nastavljena, a mljekaru je preuzelo Belje, odnosno Fortenova grupa. Po sličnom su receptu pokušali spasiti i šećeranu, ali prema riječima župana Ivana Anušića, nisu uspjeli.
"Pokušali jesmo, ali uspjeli nismo. Za Meggle smo našli kupca, pri čemu je presudno bilo to što su već imali kooperante o kojima je ovisio nastavak rada tvornice. U slučaju šećerana situacija je teža, jer je puno poljoprivrednika odustalo od proizvodnje šećerne repe i u biti nema kooperanata, dakle nema kontinuirane proizvodnje. Tome je očito kumovala i globalna politika, a primjer za to imamo i u susjednoj Mađarskoj, gdje je također preživjela samo jedna šećerana.
Razgovarao sam s vlasnicima šećerana, ponudio pomoć, ali i gospodin Zadro i gospodin Pipunić su mi rekli da ne mogu i neće mijenjati odluku. Mi možemo samo apelirati na njih da se pobrinu za radnike, a prema informacijama koje imam iz osječke šećerane, dio će radnika prijeći u županjsku, koja ostaje kao strateška tvornica, dio će biti raspoređen u druge tvrtke Žito grupe, dio će otići u mirovinu, a nažalost i dio će završiti na birou", zaključio je Anušić.
