Nezahvalan smo narod mi Hrvati. Tražimo često kruha preko pogače, a kada se uhvatimo kakve sitnice da nas Bog sačuva kakvi smo. Nema nezahvalnije uloge na svijetu doli one premijerske. Biti Hrvatima lider. Ajde još kako tako kroz vremena bez nekih velikih kriza, ali kroz ona biblijska to je više podvig, nego funkcija. Mi Hrvati osim što smo nezahvalni i razmaženi smo, a poznato je da samo razmaženi ne pamte dobrotu. Samoprijegor. Žrtvu.
Često ta pregnuća za opće dobro, ti plemeniti porivi, ostave fizičkog traga. Naš premijer, Bog ga sačuvao, utrostručio se u zadnjih deset godina. Mislite da je to od svečanih ručkova i večera? Obilaska terena, organiziranih domjenaka i dobrotvornih večera? Čovjek se tako napuše isključivo od sekiracije, govorila bi moja baba i uzdisala kada bi gledala na televiziji kakvog ugojenog političara kako se znoji na vrelom srpanjskom suncu. Nije sinko lako vodit ovako budalast narod, nije, a najteže je kada ti taj isti narod umjesto zahvalnosti iskaže prezir.
Da nam je premijer popustio sa živcima shvatili smo iza lokalnih izbora. Nervozno je lupao po mikrofonima RTL –a, rezignirano spominjući nezahvalne Hrvate koji nisu prepoznali sva postignuća njegove Vlade, pa poslovično kao guske u maglu svoje povjerenje dali drugima. Prebirao je premijer po mislima tih dana što je sve uradio za taj nezahvalni narod, kako ga je kao Mojsije izveo iz biblijske krize do sada nezapamćene u svijetu.
Brojao je u mislima naš premijer svaku dozu cjepiva koju je osobno odmrzavao sa kamiona, svaku dozu od 0,5 ml u koju je zataknuo sterilnu iglu, no Hrvati kao Hrvati. Više ih je zanimalo tada ministarstvo njegova ministra zdravstva i ta nesretna platforma koju je namjestio osobnom fotografu, nego li spasonosna tekućina za koju je osigurao toliko sredstava iz proračuna.
Dvostruka korist
Sve sam vam dao, mrmljao je premijer ne shvaćajući zašto Hrvati neće da se cijepe? I kao da je sam Svevišnji čuo njegove vapaje, podignute ruke u zrak, pa poslao dragi Bog i par potresa da Hrvati progledaju i shvate da imaju konačno lidera kojeg im je namijenio. Bogobojazan kakav već jest, ponizan i skrušen pred Svevišnjim koji vidi njegove muke, Andrej Plenković se konačno domislio kako da mu se dostojno zahvali, ali i da tu zahvalu iskoristi dvojako. Neće naravno Svevišnjem biti mrsko ako mu prinese žrtvu, u ovom slučaju podigne kapelicu dostojnu njegova imena, a da ta žrtva i zdanje imaju i promotivne svrhe za granu gospodarstva koja je Hrvatima ostala zadnje što ih drži na životu.
Dosjetio se naš premijer, a sam bih učinio isto na njegovom mjestu i držim tu ideju genijalnom, da u čast Boga našega, i Sina njegova, sagradi kapelicu u Betlehemu. Taj čin, više hodočasnički nego li turistički da se razumijemo, Andrej Plenković je Hrvatima obrazložio na njemu specifičan i jednostavan način. Onako kako brižan otac komunicira sa svojom budalastom djecom.
Pogledajte realno, kazao je okupljenim Hrvatima. Mnoge zemlje tamo imaju svoje kapele, jer je broj vjernika, broj hodočasnika koji pohode Svetu zemlju jako važan. Posebno se premijer u svom izlaganju svom stadu obratio oporbi, da ova treba konstruktivno razmišljati i o efektima promocije Hrvatske.
Tričavih 3,3 milijuna
Zakolutao je oči ma naš premijer na izravno pitanje nije li to na neki način zajebavanje sa Svevišnjim koji sve zna i sve vidi, te kako nas može očekivati nova serija potresa, požara i poplava ako ovaj shvati da mi to radimo zbog samopromocije, a ne načelne žrtve? Nasmijao se naš premijer i samo dodao kako će njegova Vlada financijski podržati izgradnju Kapele hrvatskih svetaca i blaženika u Betlehemu sa tričavih 3,3 milijuna kuna jer će ta kapela dati snažan doprinos jačanju međunarodne prepoznatljivosti Hrvatske u svetoj zemlji, a to u očima Svevišnjeg može naići samo na odobravanje.
No Hrvati kao Hrvati.
Premijerovu odluku dočekalo se naravno na nož, a oporba tvrdi kako je izdvajanje novca za hrvatsku kapelicu „skandalozno“ dok Banovina čeka obnovu, a stiže zima, dok je grad Zagreb još uvijek sa građanima koji nemaju krova nad glavom, a o medicinskim aparatima da ne govorimo.
Genijalna ideja
Premijer se nakašljao značajno, i objasnio glupim Hrvatima kako ne vide efekte ovog čina, ali ih zato vide brojni hodočasnici koji nisu iz Hrvatske, a koji pohode Svetu zemlju. I uopće ne sumnjamo da će hodočasnici iz svih krajeva svijeta nahrupiti iduće ljeto u našu domovinu kada vide tu našu kapelicu.
O genijalnosti te ideje po meni nema uopće spora. Prvo, tko ima najviše strpljenja na svijetu? Naravno, hodočasnik. Što je jednom hodočasniku koji pješke putuje u svetu zemlju ili u Sinj, čekati u koloni za trajekt na četrdeset stupnjeva osam sati zbijen u uličicu široku deset metara koja vodi u Splitsku trajektnu luku?
Upravo hodočasnici naša su ciljana skupina turista. Oni će u molitvi i žrtvi odbijajući vodu i osvježenje rado stajati u kilometarskoj koloni prema Omišu zbijeni u jedan jedini vozni trak. Samo hodočasnik, pun kajanja i žrtve dobar je turist za Hrvatsku, i to naš mudri premijer jedini zna i shvaća. No naravno, ne shvaća oporba i ne shvaćaju glupi Hrvati koji bi obnovu, krovove, respiratore, ulje da je opet osam kuna, a ne sedamnaest, Hrvate koji ne bi kada već imaju milijun turista u zemlji na jesen u karantenu.
Bože moj, što da radim s njima?
Ogorčeno je podigao naš premijer ruke prema nebu, kada je tlo pod njegovim nogama opet zadrhtalo. Hvala ti Svevišnji, prošaputao je skrušeno premijer i nazvao na telefon Radmana.
„Što je s Talibanima? Čujem da vole sladoled i luna park?“
