arti-201007230130006Prije točno godinu dana, 24. srpnja 2009. na pruzi iznad kaštelanskog naselja Rudine HŽ-ov vlak je iskočio iz tračnica i gotovo se survao niz pružni nasip. Poginulo je šestero putnika - Domagoj Alvir, Emil Gaj Andric, Lorraine Bodet, Petra Radić, Mira Rogan i Krešimir Trajbar.
Tragovi struganja nagibnog vlaka još uvijek su vidljivi na stijenama u pružnom usjeku kod Duišinova tora iznad Rudina, ali to je uz ograničenje brzine vožnje vlakova na 60 kilometara na sat jedini znak da se na tom dijelu tračnica dogodila stravična nesreća.
arti-201007230447006"Mene i moju suprugu Anu godinu dana proganjaju slike smrti, po noći nas bude jauci umirućih i teško ozlijeđenih. Krv, zapomaganje, borba za život od tog 24. srpnja postali su naša svakodnevnica. Nemamo mira niti minute, proživjeli smo i preživjeli deveti krug pakla", teško je za Slobodnu Dalmaciju izgovorio Franjo Martinović (63) iz Zagreba, koji je sa suprugom Anom (58) bio putnik u vlaku smrti koji je prije godinu dana u Rudinama u smrt odveo šestero ljudi, dok ih je 55 ozlijeđeno. Od tog broja 17 ih je zadržano na liječenju u splitskom KBC-u.
"Taj mali Domagoj umirao je ispred mojih očiju. Bilo je strašno. Sjedio je ispred mene i držao glavu naslonjenu na staklo. U trenutku udara pogodio ga je u glavu neki komad konstrukcije vlaka i nanio mu teške ozljede. Sjećam se njegove djevojke koja je zapomagala, gledala me u oči i tražila od mene pomoć. Držala ga je na svojim rukama, a on je umirao.
Nisam joj mogao pomoći jer sam istovremeno nekom krpom zaustavljao krv sa glave svoje supruge. Domagoju je iz glave virio mozak i jedino što sam htio bilo je to da ostanem priseban i da ne padnem u nesvijest. Ljudi su urlali, zapomagali...", prisjetio se Martinović stravične nesreće. Dodaje da je iza njega sjedila Petra, koja je kao i Domagoj usnula tijekom puta. Kaže da je njezina smrt bila trenutna.
"Preminula je naslonjena na mom koferu. Slike njihovog umiranja ostat će mi u sjećanju do kraja života. Dandanas teško vozim automobil i teško ulazim u bilo koje prijevozno sredstvo", kaže Franjo Martinović, koji je u nesreći zadobio ozljedu ramena.
Nakon odlaska iz splitske bolnice Martinović se tri mjeseca u svom zagrebačkom domu brinuo za teško ozlijeđenu suprugu. Davao joj je jesti, kupao je, podizao iz kreveta... Kaže da je tri mjeseca trpjela nesnosne bolove, a da ih se za to vrijeme nitko iz HŽ-a, Vlade RH ili nekog od ministarstava nije sjetio.
"Nisam ih imao namjeru tužiti, no kada su nam ponudili 110 tisuća kuna odštete, prema nekim komisijskim papirima, i kada sam vidio da ih nije briga za nas, odlučio sam se na tužbu. Kada su shvatili da smo ih tužili, tek su se tada javili dopisom. Ni od koga nismo dobili ni kune financijske pomoći. Supruga i ja posjećujemo psihijatre, psihologe, borimo se sa svojim strahovima u ovu godinu dana. Supruga mi često ima noćne more, budi se iz sna, nemirna je, razdražljiva. Moramo nastaviti živjeti, ali vjerujte da je teško, slike umiruće mladosti stalno su nam pred očima, progone nas slike smrti, a tako nije lako živjeti", zaključuje Franjo Martinović.
Prethodni članci:
arti-201007230130006 arti-201007230447006 arti-201007140233006 arti-201004130626006
