Zdravko Pehar je 33-godišnji profesor geografije iz Zagreba. Diplomirao je 2000.- te godine i otada je neprestano u potrazi za poslom. Nije jedan od onih koji nije želio raditi, nego jedan od onih koji nije imao sreće. Danas ga Zagrepčani sreću kako pretura po kontejnerima za smeće u potrazi za plastičnim bocama.
"Ma kakav profesor, zovite me doktorom plastične ambalaže! U protekle sam četiri godine zaronio u svaki prokleti kontejner od Črnomerca do Kvatrića. Zaslužio sam tu titulu", kaže.
Odrastao je u Gajnicama, početkom 2000. još dok je studirao umrla su mu oba roditelja. Do završetka studija živio je od 2000 kuna mirovine, a potom se obratio burzi.
"Odlazio sam na burzu, poslao više od 200 molbi za posao u osnovne i srednje škole u Zagrebu, Brezovici, Donjoj Stubici... Na većinu natječaja nisu me pozvali ni na razgovor. Jedini natječaj na kojem sam prošao bio je 2004. za profesora odraslima koji nisu završili osnovnu školu. Bio sam presretan, putovao u Osijek i poučavao, ali je nakon dva mjeseca ukinut projekt i eto me – ponovno na burzi. Imao sam nešto ušteđevine koja se brzo topila. Radio sam i izvan struke, kao zaštitar, na baušteli, u stolariji, na štandu... Sve bez prijave, za male novce i nakratko", priča mladi profesor.
Kada je shvatio da od skupljanja plastičnih boca može preživljavati, od burze je odustao. U bijegu od kvartovskih pogleda proširio je rutu s Gajnica na Črnomerec, a potom sve do Kvatrića. Sada tvrdi kako je to njegova "tvrtka", za koju se svaki dan bori, jer u šali napominje, konkurencija je jaka.
"Vidiš ovo?! E, to ti je blagodat posla u kojem su gladni radnici. Mi skupljači znamo se po viđenju, no kod nas nema prijateljstva. Česte su svađe, a iako ih se klonim, nedavno sam i sam bio sudionik jedne. Hodajući Vlaškom, zapazio sam krupnijeg sakupljača. Skrenuo sam mu s rute i pokupio boce, no sustigao me, povukao za jaknu i zaprijetio mi da ne smijem u njegov kvart", ispričao je Zdravko novinaru Večernjeg lista.
Unatoč svojoj odluci još uvijek ima san.
"Znaš, ja ga još zamišljam s kredom u ruci. Nisam se prestao nadati, o tome mislim svaki dan. Ovaj me život prehrani, ali i ubija. Nemam prijatelja, djevojku, nikoga tko bi podnio smrad smeća. Imam šahovsku ploču, ali bez partnera. Nemam televizor, računalo, ni hlače bez rupa, ali još imam snove. Zamišljam se u čistoj odjeći, namirisan, sa školskim imenikom. Obožavam klince, obožavam svoj poziv", kaže Zdravko.
