U siječnju 1987. jugoslavenska se štampa bavila novogodišnjim TV programom koji je izrodio u najmanju ruku hrpu skandala. Ćudoredno i patrijarhalno društvo na kakvo smo navikli, sablaznila je popularna Biljana koja je u novogodišnjoj noći izvela hit grupe "Galija" - "Digni ruku", prikazavši jugoslavenske žene, majke i drugarice kao građanke drugog reda.
U popularnom novogodišnjem programu "Sa vama" u kojem su sudjelovale Ružica Sokić, Enver Petrovci, Dragan Petrović i Ljubiša Samardžić, raspravljalo se o poruci koja je poslana ženama Jugoslavije u novogodišnjoj noći, pa se u studio uključio i Nenad Milosavljević, frontman grupe "Galija" koji je o poruci nove ploče, između ostalog, kazao: "Mi smo nacija koja kritikuje sve i svakoga, no ne kritikuje samu sebe. Pedeset godina do nas žene nisu smele da voze bicikle, smatralo se to skarednim, blasfemičnim. Mi smo nacija koja nije spremna da bilo što menja, ali naše greške odjekivat će milenijima koji nam predstoje."
I meni, tadašnjem pubertetliji bilo je tada jasno. Nešto u našem društvu ne štima.
Problem pobačaja u Jugoslaviji, problem što mladi ljudi odlaze to uraditi "na crno", a ne u medicinske ustanove, izbacile su na površinu "Lude godine", i poruka filma bila je sasvim jasna. Problem o kojem se uglavnom šutjelo u Jugoslaviji, pokazat će se sličnim i danas.
U kudikamo "otvorenijoj" i "liberalnijoj" zemlji od tadašnje Jugoslavije, mlade cure rade pobačaje "na crno" zbog famoznog "priziva savjesti" kojeg je uspostavilo klerikalno društvo.
Iza tog razgovora u studiju, kojeg je u novogodišnje jutro malo tko uopće pratio u Jugoslaviji, krenuli su provjereni domaći hitovi i "Simbad moreplovac", a u to nedjeljno prijepodne reprizirao se domaći hit koji je bio postavljen kao block – buster nove 1987. film Zorana Čalića "Lude godine" koji je u godini 1986. oborio sve rekorde gledanosti u domaćim kinima.
Tog jutra, a novogodišnje je bilo, i sjećam ga se kao da je bilo dan danas, Zoran Čalić pojavio se u studiju s Ljubom Moljcem i govorio je nešto o pravima žena u Jugoslaviji koja se grubo zatiru. To jutro, a novogodišnje je bilo 1987. moja je majka bila za špaherom, moja ujna za stolom za kolače. Moja baka u dvorištu prostirala je našu prljavu robu. Svi mi muškarci u obitelji duboko zavaljeni u svoje fotelje i naslonjače čekali smo reprizu filma Zorana Čalića "Lude godine" koje naravno, nismo imali prilike gledati u kinima, kojima je dominirao te godine popularni E.T.
Rialda Kadrić i Vlada Petrović, alijas Marija i Boba, uveli su nas u to novogodišnje jutro u kojem smo u dosadi gledali režisere, scenariste i redatelja koji nam je nešto objašnjavao što je on htio reći dok smo mi pripremali kokice, pršut i zimsku salamu na toplom kruhu, i zvali naše žene da nam to slože dok mi čekamo toliko željenu premijeru. Ubrzo je priča oko dvoje mladih koji su bili u istim "farmerkama" i u istoj priči kao i mnogi u mojoj obitelji, dobila punu pozornost svih mojih ukućana, ali i naših žena koje su nam pripremale objed. Prale našu radnu odjeću i čistile iza nas, naše uprljane čaše i tanjure iza novogodišnje noći.
Dvoje srednjoškolaca zaljubilo se, i kako to već u filmovima biva, stupilo u intimne odnose.
O intimnim odnosima, ruku na srce, malo sam znao. Tada, a skoro će kraj osamdesetih, o intimnim odnosima učili su me "ITD" i turbo popularna "Erotika" koja se u našem adolescentskom svijetu pojavila kao kometa i osvijetlila nam sve naše pubertetske snove.
Pripadnik sam generacije osamdesetih, generacije koja je sjedila uglavnom u kinu i kada bi se pokazala kakva dama u toplesu pola kina bi ustalo i otrčalo u WC. Ta generacija, taj odgoj, odredio me kao muškarca u mnogim segmentima. Mašta, ono što proizlazi iz putenosti, senzualnosti, bio je ključ odgoja moje generacije, i mi smo zahvalno egzistirali na tome. Kada bi vam danas, otvoreno priznao, da sam masturbirao maštom današnjim adolescentima bi to bilo nevjerojatno, ali tako je bilo, i na taj način je moja generacija odrastala. Bez interneta i porno filmova.
Na maštu koja je spajala seksualnost sa ženstvenošću, dok su nam žene bile nadnaravna bića koja tek u budućnosti trebamo osvojiti.
Danas, a u to sam se posvjedočio sam, djeca imaju dostupnost svih porno stranica na svojim mobitelima. I današnju djecu to naravno zbunjuje. Istovremena raspojasanost, i istovremena represija koju im nameću roditelji samo tu zbunjenost potiču. Nama, mojoj generaciji, nitko nije branio ništa, jer praktički nismo i imali ništa, no pokazat će se barem u ovoj priči, da smo odrasli u itekako razumne i seksualno neopterećene ljude.
O ljudskoj seksualnosti veliki Sigmund Freud davno je rekao da određuje ljude. Kada gledam ove današnje generacije, njihov "Hod za život" stvari mi postaju kudikamo jasnije. Pornhub i ostali dostupni porno kanali današnju su generaciju načinili kudikamo liberalnijom na seks, no nažalost, to se u našem, društvu pokazalo poprilično destruktivnim. Djeca nenaviknuta na maštu, na poštivanje mističnosti žene i seksualnog čina, u nebrojenim slučajevima svoja su prva saznanja o seksu upraznili kao destruktivna. To se dogodilo u Podstrani, to nam se događa svakodnevno. Jer svoju djecu nismo naučili što je poanta seksa. Onog našeg seksa kojeg smo učili u zamračenim kinima osamdesetih. Te mističnosti koju krije žena koja ti se otkriva, i od koje ti kao prištavi adolescent – učiš.
Puste su beogradske ulice iza novogodišnje noći. Boba i Marija se nalaze na Kalemegdanu, i ona mu kaže da je trudna. U tom momentu, u toj sekundi, našlo se na tisuće mladih moje generacije u Jugoslaviji. Jedna noć u kojoj nismo pazili, ona je na prvoj godini arhitekture, a ja sam na drugoj godini strojarstva.
I što sad?
I Boba i Marija postavili su isto pitanje zbog kojeg se danas, današnja moderna Hrvatska dignula na noge. Marija koja je stanovala u buržoaskoj obitelji, imala džeparac i satove klavira, pripremala diplomski i usavršavala engleski jezik, i Boba koji je krpao studentske dane na građevini i tražio svoje mjesto pod suncem, bez para, ovisan o svojim roditeljima.
I što su napravila ta djeca, pred nama, preneraženim jugoslavenskim kretenima čije su žene pripremale novogodišnji ručak, prale nam robu i glancale cipele za posao? U toj liberalnoj, patrijarhalnoj državi koja se nije libila u svakom segmentu istaknuti ženska prava i činjenicu da se do prije dvadeset godina žene nisu smjele voziti na biciklu?
Boba i Marijan otišli su ginekologu koji je obavljao abortuse na crno.
Čovjeku koji im je za pozamašnu svotu garantirao rješenje njihova problema.
I Marija je naravno, kako to već obično biva sa nadriliječnicima, ostala u komi, i u pravoj bolnici se borila za život.
Cijelo to jutro, dok se hladila juha, a moja majka nas zvala da dođemo za stol, mi smo grizli nokte i navijali da se Marija oporavi. Kao što je navijao Boba, kao što je navijala cijela Jugoslavija. I kada je Marija svom Bobi rekla da ga voli, svi smo sjeli za stol i zadovolji jeli bez da smo shvatili poantu.
Nikom od nas, kada je Marija svom Bobi rekla da ga voli, i kada su zaključili da bi država, društvo, trebali osigurati tim mladim ženama da abortiraju sigurno, nije došlo iz guzice u glavu o čemu se tu zapravo radi?
Djeca će uvijek griješiti, i abortusa će biti do kada je svijeta i vijeka. Zbog toga je nužno da jedno svjesno i razvijeno društvo takve stvari kontrolira, a da žene imaju puno pravo da odlučuju što i kako dalje. Pod medicinskim i svakim drugim nadzorom.
I tužno mi je danas vidjeti žene kako se bore za tako normalne stvari, iako nisu nikada gledali Lude godine, i još mi je tužnije gledati žene koje izlaze na ulice, a nikada valjda nisu gledale Mariju koja je umalo pred našim očima, na to jutro 1987. skončala na pravdi boga zbog naše gluposti.
Zar smo još uvijek tako glup, nazadan i zatucan narod? Narod kojem djeca ugrožavaju svoje živote jer im mi, kao roditelji, branimo pravo da žive kako žele, na način kako odaberu?
Zar zbilja u trideset godina od tog filma nismo ništa naučili? I zašto je dakle dosta?
Zbog Bobe i Marije!
Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav RTL.hr-a
