Haški odvjetnik suosuđenika generala Slobodana Praljka, Jadranka Prlića, Michael G. Karnavas, na svom je blogu objavio tekst pod naslovom 'Časni prkos generala Slobodana Praljka' u kojem se očitovao o činu generala Slobodana Praljka koji je, nakon što mu je potvrđena kazna zatvora u trajanju od 20 godina, popio otrov te umro.
I dok sve vrvi pitanjima poput: Kako je general Praljak prokrijumčario bočicu s otrovom u sudnicu? Kako ju je prokrijumčario kroz brojne kontrole? Je li je imao kada je stigao na MKSJ? Je li mu je netko tamo prokrijumčario? Ili, je li ga otrov čekao na MKSJ, skriven u njegovoj ćeliji ili u zahodu? No najvažnije pitanje, piše Michael G. Karnavas, je pitanje zašto si je Praljak oduzeo život?
'Razmišljajući o zadnjim trenucima generala Praljka, vjerujem da si je zbog principa oduzeo život – ne iz straha, niti iz ljutnje, niti depresije, ili očaja, a sigurno ne iz bilo kojeg drugog razloga koji tjera ljude da samoubojstvom traže mir', napisao je Karnavas.
Dokazi ne podržavaju činjenične nalaze i pravne zaključke Raspravnog vijeća
Potom je nastavio kako 'general Praljak nije bio romantična budala, on nije gajio iluzije da će njegova presuda biti poništena'.
'Svaki objektivni promatrač došao bi do istog zaključka. Ja svakako jesam. U najboljem slučaju, Žalbeno bi vijeće moglo smanjiti kazne, ali osude bi uglavnom ostale kakve jesu, iako po mom mišljenju dokazi ne podržavaju činjenične nalaze i pravne zaključke Raspravnog vijeća. To osobito vrijedi za tvrdnju u optužnici o sveobuhvatnom udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) s ciljem ponovne uspostave Banovine Hrvatske u granicama iz 1939. godine, kako bi se ona ili spojila s Hrvatskom ili bi bila neovisna država unutar Bosne i Hercegovine (BiH) usko povezana s Hrvatskom, te da je taj UZP uključivao trajno uklanjanje i etničko čišćenje bosanskih muslimana i ostalih ne-Hrvata iz tih područja', napisao je Karnavas.
Praljak, piše Karnavas, nije gajio iracionalnu nadu poput ostalih osoba u žalbenom postupku, niti je slušao glasine ili pak vjerovao zakulisnim makinacijama, prijateljstvima i navodnim naporima da se suce usmjeri u povoljnom pravcu.
'General Praljak je bio racionalan, inteligentan i pragmatičan. Njegova je misao bila izoštrena prirodnim znanostima, iako je bio jednako verziran u društvenim i humanističkim znanostima: filozofiji, sociologiji, povijesti, književnosti, kazalištu i kinematografiji. Iako pretpostavljam da se general Praljak nadao i da je možda očekivao da će na MKSJ-u imati pravično suđenje, trebalo mu je postati bjelodano, prije dolaska u Pritvorsku jedinicu UN-a, ili nedugo nakon toga, da su osude za većinu navodnih zločina unaprijed određeno', piše o generalu Karnavas.
Želio je pravično suđenje koje nije dobio
Naglašava da je jedino čemu se Praljak nadao u cijeloj priči bila prilika za iznijeti istinu te pravda i pravično suđenje.
'Nije štedio ni vremena ni novca da rasvijetli ono za što je vjerovao da je kontekstualno relevantno za suce Raspravnog vijeća. Očekivanja generala Praljka – koliko god da su bila legitimna – nisu bila ispunjena ni u najmanjoj mjeri. Znam, jer od početka 2005. godine zastupam dr. Jadranka Prlića u ovom predmetu. I on je imao očekivanja o pravednom suđenju – kao što bi i trebali svi optuženici kojima se sudi na bilo kojem sudu, a osobito oni kojima se sudi na tribunalu koji su osnovali Ujedinjeni narodi', piše Prlićev odvjetnik.
Dodaje: 'Ako postoji jedan predmet, jedno suđenje i jedan žalbeni postupak koji se ističe kao dio mračne ostavštine MKSJ-a, to je predmet Prlić i ostali. To je školski primjer kako ne treba voditi predmet, kako ne treba birati sudsko vijeće, kako ne treba voditi sudsku raspravu, kako ne treba analizirati dokazni materijal, kako ne treba pisati presudu'.
'Kako sam samo bio naivan kada sam mislio da će rezultat ovoga postupka biti drugačiji! MKSJ – kao sudska institucija – već je bio utvrdio mnoga važnija pitanja s kojima su se suočili optuženici u predmetu Prlić i ostali, kao na primjer je li muslimansko-hrvatski sukob u BiH bio međunarodni oružani sukob, je li hrvatski predsjednik Tuđman sa svojom vladom pokušavao podijeliti BiH, jesu li Hrvati u BiH osnovali svoju državicu koja bi bila ili autonomna ili dio Hrvatske, te je li se nad muslimanima u BiH provodilo etničko čišćenje – a sve je to prema tvrdnjama bilo dijelom jednog velikog programa, velikog kriminalnog plana.
Nije bilo udruženog zločinačkog pothvata
Iako možda nisam najobjektivniji promatrač, uvjeren sam bez svake sumnje na temelju dokaznih predmeta podnesenih tijekom suđenja da nije bilo UZP-a, niti državice, niti napora da se podijeli BiH, niti etničkog čišćenja, itd. U potpunosti prihvaćam da su se činile greške, da su počinjeni teški zločini nad vojnicima i civilima, te da odgovornost mora postojati. Ali, što se tiče sveobuhvatne teorije Tužiteljstva da je postojao UZP s ciljem ponovne uspostave Banovine Hrvatske s granicama iz 1939. godine, te da se provodilo etničko čišćenje kako bi se postigao taj cilj, jednostavno ne vidim ništa više nego u najboljem slučaju indicije koje ukazuju na samo jedan od mnogih mogućih zaključaka', piše.
U nastavku teksta podsjeća na žalbeni podnesak za Jadranka Prlića u kojem su on i Suzana Tomanović isticali kako mu je uskraćeno pravično suđenje, iz više razloga - nedostatka razmatranja dokaza prihvaćenih u sudski spis, zanemarivanja svjedočenja Prlićevih svjedoka, oslanjanja na glasine iz Mladićevih dnevnika te brojnih drugih propusta.
'Napomene iz sažetka presude Žalbenog vijeća koje se odnose na Mladićeve dnevnike jednako su prazne i odražavaju ekonomično korištenje činjenica. Većina u Vijeću prihvatila je i oslanjala se u donošenju nalaza o UZP-u na ulomke iz Mladićevih dnevnika, koji su sadržavali opažanja pod navodnim znacima, koja je navodno izrekao general Praljak, a ti ulomci izravno se odnose na dr. Prlića. Izjave generala Praljka samo su nepotvrđene glasine. Mladić nije svjedočio', podsjeća nadalje odvjetnik Jadranka Prlića.
'Ova presude neće donijeti pomirenje'
Naposljetku, Karnavas postavlja i pitanje zašto je to sve toliko važno i kakve to veze ima s Praljkovim činom u haškoj sudnici.
'...da je Raspravno vijeće bio uravnoteženo i odmjereno u svom postupanju prema obrani, da nisu zauzeli nerazuman pristup i dopustili šestorici optuženih da zajedno imaju na raspolaganju ukupno vrijeme jednako vremenu koje je imalo Tužiteljstvo za svakog svjedoka, da su suci bili strpljiviji s generalom Praljkom i dopustili mu veću slobodu u ispitivanju svjedoka (naposljetku, on je bio in situ u pitanjima s kojima je htio suočiti svjedoke), da nisu gotovo masovno ignorirali dokaze obrane i da su sastavili dokument koji je predstavljao dokaze podnesene tijekom petogodišnjeg suđenja, u tom bi slučaju možda prihvatio nalaze suđenja i zaključke. Možda bi general Praljak prihvatio mogućnost da je možda griješio u magli rata dok je pokušavao, najbolje što je znao, zapovijedati i kontrolirati vojsku građana-vojnika, vođenu malobrojnim profesionalnim časnicima s činovima koji su premašivali njihovo iskustvo i kompetenciju', piše Karnavas.
Dodaje da je general Praljak bio neustrašiv te da se nije bojao odgovornosti pod uvjetom da za njegove propuste ili radnje postoje dokazi.
'Zauzeo je stav i svjedočio više od tri mjeseca. Nije okolišao, glumio gubitak pamćenja i nipošto nije prebacivao krivnju. Konačni čin generala Praljka baca veliku sjenu na činjenične nalaze i na pravne zaključke koje je donijelo Raspravno vijeće i podržalo Žalbeno vijeće... Neki će pogledati presudu u predmetu Prlić i ostali i naći osvetu, možda čak i utjehu. Drugi će je bez sumnje odbiti kao što je to napravio general Praljak, možda čak s istom dozom prijezira. Ali ono što je sigurno je to da ova presude neće donijeti pomirenje, jednako kao što neće predstavljati povijesne istine o tome što se dogodilo u BiH tijekom sukoba između muslimana i Hrvata', zaključuje Karnavas.
Ostavština MKSJ-a
Na kraju je pojasnio svoju namjeru pisanja ovog teksta.
'Duboko poštujem suce Žalbenog vijeća koje je donijelo presudu. Također prihvaćam, kao što svi moramo, da je njihova presuda konačna. Međutim, ne mogu mirne savjesti poštivati mnoge od nalaza i zaključaka u žalbenom postupku do kojih su došli ti cijenjeni suci. Moja kritika nije napad na MKSJ kao instituciju; ona je optužba načina na koji je Raspravno vijeće provodilo postupke u predmetu Prlić i ostali, što je rezultiralo donošenjem pogrešne presude, koju nažalost Žalbeno vijeće nije ispravilo. I dok kao odvjetnik MKSJ-a imam 'pozitivnu obvezu zaštititi ugled Suda', bilo bi kukavički s moje strane i uvreda sjećanju na generala Praljka da se pretvaram da je postupak bio pravičan, da nije bilo pristranosti sudaca tijekom suđenja, te da u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi nije bilo pogrešaka. Oštre su to riječi koje se mogu smatrati napadom na ugled i ostavštinu MKSJ-a, ali po riječima Voltaira: 'Živima dugujemo poštovanje, a mrtvima samo istinu', piše Karnavas.
'Samoubojstvo generala Praljka bio je čin prkosa kojim je rasvijetlio ostavštinu MKSJ-a. Nikakav spin neće izbrisati ovaj tragičan događaj koji se dogodio u Sudnici 1, 29. studenoga 2017. godine. Ono što je trebao biti labuđi pjev MKSJ-a – koji završava potvrdom presuda u predmetu Prlić i ostali samo nekoliko dana nakon presude Mladiću pretvorio se u tužan i zbunjujući prizor. General Praljak radije si je oduzeo život nego potvrdio valjanim rezultat prvostupanjskog i žalbenog postupka, postupaka koji su po njegovu mišljenju proizveli pogrešnu istinu, dijelom temeljenu na nevoljkosti sudaca ili njihovoj nemogućnosti da gledaju dalje od ustaljenih pravovjerja propagiranih na mrežnoj stranici MKSJ-a i kroz Outreach program, čak i dok je postupak bio u tijeku', zaključio je Karnavas.
