Prije točno trideset godina, na današnji dan, moja generacija je ustala protiv rata.
Ova rečenica kada je pročitate i ne zvuči baš nešto senzacionalno danas, kao što nije zvučala ni tada u ožujku 1992. godine. Točnije, da budem sasvim precizan, moja generacija "sa ove strane" nije znala da moja generacija "sa one strane sveta" ustaje protiv rata u Hrvatskoj.
Tadašnja vlast na čelu s nikad prežaljenim i prvim predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom nije željela da mi znamo bilo što o tome. Na vijestima tog dana bili su uobičajeni prilozi s ratišta i pozdravljalo se branitelje gdje god bili.
Tog sunčanog dana u Beogradu, kako ga je moja generacija nazvala, antiratni band Rimtutituki organizirao je protestnu manifestaciju pod radnim naslovom "Ne računajte na nas" pod pokroviteljstvom Beogradskog Centra za antiratnu akciju. Milan Mladenović iz EKV, Električni orgazam, kompletni Partibrejkersi snimili su pjesmu "Slušaj vamo" uz slogan "mir, brate mir".
Kako je moja generacija "sa one strane sveta" imala slične luđake na vlasti, ako ne i gore, bilo im je savršeno jasno kako će u Putinovoj današnjoj maniri biti dočekani kordonima policije i specijalnih snaga obezbeđenja, pa su se domislili jedinstvene ideje. Upravo onakve kakve se samo moja generacija domisliti i mogla.
"Opremu i naoružanje" su ukrcali na kamion i kružili ulicama Beograda izvodeći "Slušaj vamo" opominjući moju generaciju "sa one strane sveta" da ne ide pucati u svoju generaciju na onu drugu stranu.
"Ispod šlema mozga nema", bila je jedna od parola, a mi smo taj dan, na našoj slobodnoj televiziji gledali kako se "srpski tenkovi obasipaju cvećem dok im sretne majke uplakane mašu od sreće".
Rimtutituki su kasnije u lipnju ako me pamćenje još dobro služi nastupili u Beču, u okviru nekakvog antiratnog festivala, izdali istoimeni vinil singl u produkciji radija B92, i kada je nestalo goriva u kamionu, a zadnji okupljeni momci i cure nestali u beogradskoj noći, moje generacije više nije bilo.
Niti će je ikada više i biti.
Tog dana u ožujku podvučena je crta. Pojavili smo se kao buntovna i prkosna omladina 1982. I ugasili na tom kamionu 1992. Trajali smo eto dobrih deset godina, i u tih deset godina postavili svoje standarde. Svijet nikada do tada nije vidio, niti će više ikada vidjeti, u tako kratkom vremenu toliku eksploziju talenta ne samo u umjetnosti i muzici, već i na filmu, kazalištu, sportu, i u svim drugim sferama društva.
No jedno je bilo sigurno. Moja generacija, dakle generacija Štulića, Partibrejkersa koju ja danas nazivam EKV generacijom nikada niti u ludilu ne bi započela rat s bilo kim. Posebno sa svojom otkačenom braćom iz Hrvatske. Moja generacija, a ovo govorim kao ponosni svjedok i pripadnik tog vremena, mogla je ustati protiv rata i ludila jedino tako.
Ukrcati se na kamion i na isti ukrcati svoja pojačala, bubnjeve, svoje gitare. I svoj talent. Mojoj generaciji nikada nije na pamet padalo da na kamione ukrcamo tromblonske mine, kalašnjikove, i opremu JNA koju je moja generacija mrzila iz dubine duše.
Jer joj je otimala čitavu godinu te potpuno lude iz današnje perspektive, i potpuno nadrealne dekade od kada se ova nesretna zemaljska kugla valjda okreće oko svoje osi.
Tog dana, na tom kamionu, odgovorno tvrdim, moja je generacija nestala. Kao prebrisana gumicom. Sve za što smo se zalagali, sve što smo sanjali, svijet kakav smo željeli, tog je dana nestao pred našim očima. Na kamione su se sutradan ukrcavali kalašnjikovi i tromblonske mine, "dugmetare" su zamijenile bubnjeve i ona naša parola kako harmonika nikada neće biti bubanj, iza tog dana postala je relikt prošlosti.
Harmonika je postala bubanj. I to onaj ratni, dominantni. I sa one, a bogami i sa ove strane poznatog sveta. No bez obzira koliko Putinov, pardon, Tuđmanov režim bio pragmatičan, mi smo ipak saznali za čin naše generacije sa "one strane sveta" i tada smo sa ove strane odrasli. Spremili smo svoje gitare i pojačala u drvarnice i podrume, i na svijet smo počeli gledati drugim očima.
Od tog dana i slike tog kamiona, moja generacija više nije vjerovala svemu što joj se servira, ali bilo je prekasno da moja generacija uradi bilo što. Prebrisani gumicom, kao što su nas prebrisali iz zajedničke prošlosti i povijesti, moja će generacija osamdesetih svaka sa svoje strane izvojevati niz značajnih pobjeda na antiratnom planu, ali ga nažalost neće i zaustaviti.
Kada zavladaju topovi, prvi dođu lopovi, tako je pjevao Đorđe Balašević i proklinjao devedesete potpuno svjestan jedne čudesne generacije na zalasku koja takav kraj jednostavno nije zaslužila. Generacija osamdesetih, odrasla na Commodoreu 64, ET-u i Alienu, umjesto da u devedesete uđe sa snovima o osvajanju Marsa, ušla je sa snovima o osvajanju Sarajeva.
Grada u kojem su se održale prve naše Olimpijske igre. O osvajanju Vukovara, grada koji nas je povezivao kao Sava i Dunav, o osvajanju Splita iz kojeg je dolazio funk i Dino Dvornik, o osvajanju Beograda iz kojih su nam dolazili Partibrejkersi, EKV, Bajaga. U toj noćnoj mori moja je generacija prvo utihnula, a zatim jednostavno nestala.
Sa tugom sam popratio najnovija zbivanja u Beogradu. Kao i kod nas, ne vjerujte da je mnogo različito. U Beogradu je stasala jedna nova generacija. Generacija zadojena nacionalizmom, odgojena na tribinama i indoktrinirana po manastirima i crkvama. Na licima te generacije ja sam uočio samo bijes, i glad za ratom, za krvlju
Dugmetare su odzvanjale ulicama grada koji je jednom "bacao svetla daleko", a njegova mladost željna novog rata, bilo kakvog i s bilo kim, mahala je svojim zastavama.
Sličnu mladost punu bijesa gledam svaki dan i "sa ove strane sveta". Ista ih mržnja pogoni, i isti nacionalizmi. Isti Bog, samo malo drugačiji, i ista domovina, samo malo manja. I tamo, a bogami i ode, dugmetare se ne gase. Ušle su već u folklor, pa više nikoga nije ni briga.
Gledao sam tu mladost kako zapjenjeno slavi čovjeka koji je izravno odgovoran za toliko užasa i toliko patnji u Ukrajini, a zapravo sam gledao mladost koja samo slavi rat.
Rat, a ne brate mir, mir koji je zagovarala moja generacija. Od generacije mira, do generacije rata, trebalo je valjda da prođe trideset godina. Da ova druga stasa u indoktrinaciji, dojena domoljubljem i nacionalizmom, odgajana na tribinama, i skrušena pred oltarima.
Mojoj generaciji oltari su bili bine. Valjda je u tome ta ključna razlika. Pa se uvijek ili uvek, kako hoćete, vratim na Balaševića i njegove "Devedesete". Pjesmu koju nam je svima otpjevao na dženazi naše generacije i najbolje je da je danas pustite. Onako za svoju dušu. Jer mi smo imali stare gitare, poneki bedž na reverima, razne Che Guevare i veće prevare, imali smo putovanja, perone, suze i cmakanja.
Mi smo bar imali one snove koji se teško ostvare, a snovi najčešće vrede kad s tobom osede, kada ostare.
E jebaji ga Đole.
