"Možeš ostati na Pantovčaku. Ali samo uz stanarinu od 50.000 maraka. I to mjesečno! Ili mi sve vrati...", bila je to prgava i bez imalo pardona poruka koju je poslala Gabriela Habsburg Franji Tuđmanu, koja se zainatila i poželjela vratiti nekadašnju djedovinu koju je kupio Josip Broz Tito, neki bi rekli - za "siću".
"Prgava" Habsburgovka plemićke krvi iz loze baruna Nikolića, aristokratske ugledne zagrebačke obitelji, poželjela je natrag brege, šumu i golemo imanje na kojem se kao dijete igrala i na kojem su niknuli Predsjednički dvori nakon što su jedne nedjelje za vrijeme Jugoslavije minirali i digli u zrak vilu Prekrižje u kojoj je odrasla.
Vila od crvene pečene cigle raznijela se u prah, kao i dotadašnje priče o raskoši, intrigama, o bogatom životu aristokrata koji su svoje konce (i obiteljske veze) vukli do cara Franje Josipa - naime, Gabrijelin otac ipak je bio unuk austrijskog cara Franje Josipa, a majka kći poznatog hrvatskog baruna Vladimira Nikolića.
Dvor Vladimira baruna Nikolića Podrinskog na Prekrižju
Priče su to o gala večerama, finim vinima, gospodi koja su u svojim salonima primala privatne sate umjetnosti, koja su iz razonode obilazila europske prijestolnice, održavala čvrste aristokratske (i interesne) spone s drugim plemićima starog kontinenta.
Ali to što je Gabriela odbrusila Tuđmanu nije bio jedini "skandal". Sablaznila je ona javnost i kad je 1980. prodala grobnice svojih predaka u arkadama na Mirogoju kako bi novcem omogućila putovanje sina Patrika po svijetu. On je potom poginuo u Bangkoku, a mnogi su tad ispod glasa govorili da ga je sustigla osveta mrtvih Nikolića zbog Gabrijeline prodaje grobnica.
Dramatična povijest
No i Gabriela Habsburg umrla je, a da nije ostvarila želju da se obitelji vrati Pantovčak, koji je danas simbol političke moći predsjednika i malo tko zna za bogatu i dramatičnu povijest toga prostora.
Posljednja vladarica vile Prekrižje (koja je minirana i razrušena kako bi se izgradila Titova rezidencija) bila je barunica Vera Nikolić Podrinska, koju povijesni izvori pamte kao dobrotvorku, bogatu mecenu umjetnika, ali i samu slikaricu koja je postavljala izložbe. Pamte je i kao spisateljicu te ženu koja je utjelovila posljednji izdanak domaće aristokracije, široko obrazovanu, svjetsku putnicu koja je obilazila europske salone plemstva i drugih umjetnika.
Vera Nikolić
Posljednja vladarica vile Prekrižje (koja je minirana i razrušena kako bi se izgradila Titova rezidencija) bila je barunica Vera Nikolić Podrinska, koju povijesni izvori pamte kao dobrotvorku, bogatu mecenu umjetnika, ali i samu slikaricu te postavljala izložbe.
Pamte je i kao spisateljicu te ženu koja je utjelovila posljednji izdanak domaće aristokracije, široko obrazovanu, svjetsku putnicu koja je obilazila europske salone plemstva i drugih umjetnika.
Barunica i vinogradarica
Za sebe je govorila da je vinogradarica – i to još kakva! O njoj se navodi da je na Prekrižju proizvodila vrhunsku graševinu i sjajnu frankovku u kojima su uživali mnogi uglednici, a spomen na njezino plemenito vino evocirao bi sjećanja na druženja u njezinom salonu.
Povjesničar umjetnosti Matko Peić ovako je svojedobno opisao barunicu Veru Nikolić i susret s njom:
"Kadar kao u filmu snimljenom po knjizi Turgenjeva, Čehova ili Bunjina! Otvaraju se vrata mog kabineta na Akademiji likovnih umjetnosti. Čvrstim korakom, sigurno pruženom rukom i još sigurnije – uz osmijeh – uperenim okom, ulazi neobična dama sedamdesetih godina. Kabanicom i čizmama bila je stari Tolstoj, a frizurom i obrvama mladi Gogolj. (…) Nadmoćno, elegantno i mirno prešutjela je u rukovanju da je barunica. Nije rekla ni: Vera. Samo: Slikarica Nikolić."
Nosila je mušku energiju (a onda i muške košulje), bila je posljednji odjek minulog vremena aristokracije i uske spone Zagreba s europskim metropolama.
Vera Nikolić
Nastavio je: "Znao sam da preda mnom ne sjedi samo barunica Vera Nikolić Podrinska i naša slikarica, nego da je preda mnom i zadnji predstavnik jednog originalnog svijeta koji su u Europi zaustavili u svoje knjige i slike Proust, J. E. Blanche, Th. Mann i Kokoschka, Manzoni i Boldini, a kod nas u svoje poetske kronike Pod starim krovovima i Propali dvori spasili Gjalski i Leskovar, a u svoje portrete strica Lace i grofa Normanna pohranili Miroslav Kraljević i Vladimir Becić. No, isto tako znao sam da mi je tu subesjednik ženska, likovna parafraza onog operetnog Baruna Ciganina, da mi je sugovornica jedno vrlo bizarno društveno i umjetničko biće, žena koja je u istoj osobi, u isto vrijeme barunica i vinogradarica."
Tragajući za ostacima sjećanja o barunici Veri Nikolić, došli smo do kustosa Feđe Gavrilovića, koji je prije osam godina postavio izložbu s njezinim likovnim radovima i koji nam je otkrio detalje iz njezina najranijeg života.
Feđa Gavrilović; slika barunice Vere Nikolić
"Rođena je 1886., kao najmlađa kći Vladimira Nikolića Podrinskog, nasljednika bogate trgovačke obitelji i političara – podbana Hrvatske i velikog župana Modruškoriječke županije. Njegova je obitelj barunsku titulu dobila 1884. od cara Franje Josipa. Majka joj je bila Ella Scotti, podrijetlom iz talijanske obitelji kojoj je plemstvo udijelio sam papa. Njezinog brata Fedora otac je razbaštinio zbog njegova braka s pučankom, slovenskom glumicom Kristom Županič. Njezinu stariju sestru, Dagmar, otac je udao za Leopolda Habsburškog, jednoga od desetoro potomaka nadvojvode Leopolda Salvatora Habsburga, ali je i ona razbaštinjena nakon razvoda 1931.", otkrio nam je Gavrilović.
Ella barunica Nikolić Podrinska sa sinom Fedorom I kćerkom Verom, budućom slikaricom, oko 1890.
Nastavio je da je barunica Vera Nikolić govorila kako je njezina sestra, inače vrlo naprasitog karaktera, svoju kćer Gabrielu, malu "Habsburgovicu", za nepodopštine kažnjavala pikajući je po guzi sa škarama.
"Nakon očeve smrti Vera je uspješno sama vodila golemo Nikolićevo imanje", govori Gavrilović.
Za barunicu Veru Nikolić navodi da je bila živog duha i znatiželjna, voljela je umjetnost, bavila se i fotografijom, a često je i putovala, čak jednom i do Bangkoka, o čemu je objavila putopisnu knjigu. Živjela je u razvedenoj vili na Prekrižju.
Samo imanje Prekrižje (na kojem su niknuli Predsjednički dvori) kupio je još 1834. pradjed barunice Vere Nikolić za 8000 forinti. Po njemu je, još za vrijeme njegova života, bila nazvana današnja Teslina ulica u Zagrebu. Kasnije je Gabriela tražila i da se vrati ime Tesline ulice njezinom pradjedu.
Obitelj je bogatstvo stekla trgovanjem i poštanskim poslom. Pošiljke su prevozili diližansama, a konje su držali u prostorima gdje se danas nalazi restoran Vinodol u Teslinoj ulici.
Kad su se preselili u novu vilu na Prekrižju, počeli su živjeti kao prava vlastela te su Nikolići bili jedna od najbogatijih i najuglednijih zagrebačkih obitelji na prijelazu stoljeća.
Dr. Vladimir plem. Nikolić-Podrinski, veliki župan Modruško-riječke županije
Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske u salonu barunice Nikolić vodio se živi društveni život. O tome je 2021. pisao Bogdan Žižić za "Novi Omanut".
Vila sa staklenim trijemom i salonom
Naveo je: "Vila je stajala nešto sjevernije od današnjih Predsjedničkih dvora. Još sjevernije nalazila se i ploča sa spomen-obilježjem Nikoli Nikoliću, koji je uredio i oplemenio posjed na Prekrižju. Vila Nikolićevih imala je u prizemlju stakleni trijem kroz koji se ulazilo u salon i šest prostranih soba. Podovi su bili prekriveni tepisima, koje je Nikola Nikolić svojedobno donio iz Egipta, gdje je prisustvovao svečanom otvaranju Sueskog kanala 1869. Uokolo zgrade bio je prostrani park i teniski teren, na kojemu su u vrijeme NDH ustaše postavile nekoliko protuzrakoplovnih topova."
Za vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske, naveo je, u salonu barunice Nikolić jednom tjedno okupljalo se elitno društvo stranih diplomata i visokih ustaških i domobranskih dužnosnika. Od stranih, ne odveć brojnih diplomata u Zagrebu, kod barunice Nikolić najčešće su dolazili njemački, talijanski i švicarski ambasadori ili konzuli, a redovit gost bio je i bugarski konzul Mečkarov.
Magnetska privlačnost posjeda na Tuškancu
"Od hrvatskih dužnosnika najbliži Veri Nikolić bio je predsjednik vlade NDH Nikola Mandić, i rodbinski povezan s barunicom. Govorilo se da je Mandić, predratni advokat, diplomirao pravo na Terezijanumu u Beču s najvišim ocjenama. Često je Veri dolazio Mladen Lorković, ministar vanjskih, pa zatim unutarnjih poslova NDH. Na baruničine domjenke znala je navratiti i poznata njemačka glumica Hanne von Koczian, čiji je suprug Hauptmann von Koczian visoko kotirao u njemačkoj komandi u Zagrebu…", opisao je to vrijeme Žižić.
Osvrnuo se i na magnetsku privlačnost imanja Prekrižje koje se oduvijek smatralo elitnim zagrebačkim lokalitetom.
"Kad god su se režimi mijenjali, tada bi nastala i otimačina prestižnih tuškanačkih vila: Židove su zamijenili ustaše i Nijemci, ustaše i Nijemce partizani", naveo je Žižić.
'Zatvor' za američke pilote
No još u vrijeme NDH, niže na posjedu sagrađene su drvene barake u kojima su bili zarobljeni američki piloti, njih 60-ak. Bila su tu i trojica Engleza i jedan Južnoafrikanac.
No njihov život bio je daleko od uzničkog, ubrzo su se upoznali s barunicom i nećakinjom Gabrielom, s njima igrali bridž i zapravo su postali njezini gosti. Bilo je to u ljubavi – zarobljenici su u Zagrebu imali i djevojke i ljubavnice, s Verom Nikolić slavili su Uskrs, jeli najfinija jela i pili vrhunska vina.
Zanimljivo je kako su o toj epizodi barunice Nikolić i pilota snimili i film "Zrakoplovci i barunica". Hrvatski Filmski Institut objavio je kako se u filmu opisuje sudbina američkih zrakoplovaca koje su u Drugom svjetskom ratu zarobile Hrvatske vojne snage. Svi američki ratni zarobljenici ostali su živi i zaštićeni do kraja rata.
Iz filma 'Zrakoplovci i Barunica'
Navodno je jugoslavenska propaganda iznosila da su američki piloti, koji su se srušili iznad hrvatskog teritorija, bili pogubljeni. A filmom dokazuju da je istina bila potpuno suprotna, da su uživali golemo gostoprimstvo barunice. Davala im je izdašne porcije vina i potvrde o radu u njezinom vinogradu. Studenti Texas A&M Universityja utjelovili su preživjele pilote u filmu i ispričali njihova sjećanja dok su bili kod barunice Nikolić.
No baš u to vrijeme vila je zapela i drugima za oko.
Bjesnio je Drugi svjetski rat, a u baruničin salon dolazio je i njezin bratić Milan Kiepach zvani "Pozadinac" koji je potajice pomagao partizanima, a navodno je bio i Staljinov agent. U vili je sam sebe nazivao "Inženjer", oblačio je domobransku uniformu, ponekad kod barunice i prenoćio. Razgledavao je imanje, pokušavao nabadati razgovor s pilotima.
Vila za Tita
Dolaskom komunista na vlast, Vera Nikolić završila je u zatvoru, a na Prekrižju ponovno se pojavio "Inženjer", ali s novim nadimkom - Stevo.
Ivan Stevo Krajačić uživao je jedno od najvećih povjerenja maršala Tita, a partija je jako htjela izgraditi Brozu rezidenciju u Zagrebu, baš kao što je imao rezidencije u drugim jugoslavenskim republikama.
Žižić je u "Novom Omanutu" zapisao: "Zato se baš Krajačić prihvatio zadatka da privoli Tita da se u Zagrebu ili u njegovoj neposrednoj blizini izgradi trajnije i za njega dostojno boravište. Za Titovih ne čestih boravaka u Zagrebu Krajačić bi mu u tom smislu nudio razne destinacije, ali Tito za njih nije pokazivao nikakav interes. Sve do dana kad mu je pokazao i predložio krasno dobro i park-šumu na Prekrižju, posjed s vilom tek nešto južnije od vile Weiss, u kojoj je Tito rado boravio. Na Krajačićevo pitanje kako mu se sviđa to što je upravo vidio, Tito je navodno rekao: 'Ni loše!' (Bilo je to 1958. godine.) Ta tri sloga, šest slova, koja je Tito tada na pomalo zagorski način navodno izrekao, bila su dovoljna da posjed na Prekrižju bude odmah rekviriran, a njegova vremešna vlasnica i višegodišnja korisnica barunica Vera Nikolić otpremljena u prethodno joj oduzet višesobni stan u Nikolićevoj ulici, danas ulici Nikole Tesle, ispod kojega je prolaz prema popularnom zagrebačkom restoranu Vinodol. U tom je stanu stara barunica i slikarica umrla u osamdeset šestoj godini."
Historicistička vila na Prekrižju jedne je nedjelje miniranjem odletjela u zrak, nakon čega je nešto južnije podignuta Vila Zagorje - u to vrijeme zdanje suvremenog stila i izgleda, po projektu Krešimira Ostrogovića i Vjenceslava Richtera, s realizacijama Ede Murtića, Dušana Džamonje i Miroslava Šuteja u interijeru.
Neki navode da se Vila Zagorje Titu nije naročito svidjela, da je radije boravio i dalje u vili Weiss.
Barunici Veri Nikolić isplaćeno je 17 milijuna ondašnjih dinara, navodno je to bila desetina stvarne vrijednosti, a ona sama sklonila se kod svoje nekadašnje kuharice Lizike. Kasnije je otišla u Ameriku gdje su je na svom imanju ugostili violinist Zlatko Baloković i njegova supruga Joyce.
Kustos Feđa Gavrilović otkrio nam je umjetničku stranu Vere Nikolić.
Slika Vere Nikolić
"Zbog velikog bogatstva, ali i osjećaja odgovornosti prema zajednici, djelovala je filantropski. Bila je mecena mladim slikarima, posebice onima koji su bili nezakonita djeca plemićkih obitelji. Na taj je način upoznala mladog Lea Juneka, bastardnog sina Huga Mihalovića, potomka bogate plemićke obitelji. Junek je živio s majkom u krajnje sirotinjskim uvjetima. Vera Nikolić mu je dala na korištenje vincilirsku kućicu na Prekrižju, financijski ga pomagala, poticala njegov likovni razvoj i bila je fascinirana njegovim slikarstvom. Kada je Junek otišao u Pariz, posjećivala ga je i ostala je s njime, do kraja života, u izuzetno prisnom kontaktu", govori nam Gavrilović.
U njezinom opusu, nastavlja, postoji nekoliko slika koje predstavljaju hommage Junekovu slikarstvu.
"Recimo, jedna manja na kojoj direktno citira njegovog slavnog 'Crtača' iz 1940. Osim Juneka pomagala je i druge slikare: Sigu Sumerkera, Kamila Tompu i Vinka Grdana. Osim što je pomagala siromašne slikare, bila je poznata i po humanitarnom radu: sav prihod od prodaje slika nakon svoje izložbe 1917. dala je u fond za ratnu siročad. Isto je učinila i s prihodima od izložbe koju je otvorila nakon potresa u Skoplju 1963., doniravši ih u potpunosti u fond za stradale", govori Gavrilović.
Slika Vera Nikolić
I sama je bila umjetnica, još kao dijete privatne sate davao joj je Oton Iveković koji je dolazio na imanje na Prekrižju i kao djevojčici joj davao poduku. Kasnije je pohađala Privremenu višu školu za umjetnost, preteču zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, usavršila se u Beču i Parizu.
Feđa Gavrilović otkriva: "Učila je slikarstvo najprije kod Otona Ivekovića u Zagrebu, a potom, 1925. i 1926., u Parizu, kod kubista Andréa Lhotea. Bila je očarana Cézanneom i njegovom potragom za specifičnom i dubinskom estetikom slikarstva. Motive slika uzimala je iz svoje svakodnevice koju je obilježio pejzaž i milje Nikolićeva Prekrižja. Slikala je šume, vinograde i vincilire, odnosno radnike i radnice u vinogradima. Sam motiv joj nije bio toliko važan koliko cjelovitost organizma slike kojoj je težila. Zagrebačko Sljeme je, kako je rekla u intervjuu iz 1971., za nju bilo ono što je za Cézannea bila planina St. Victoire: izvor fascinacija koje je prevodila u odnose boja, tonova i ploha."
Nastavlja da ju je zanimao sam jezik slike, njezina konceptualna strana. Sve to svjedoči o izuzetno živom umu, znatiželjnom duhu i golemoj senzibilnosti koju je posjedovala.
"Unatoč neospornom talentu, nije imala želje, volje, a ni potrebe za preveliko guranje u svijetu hrvatske umjetnosti. Održavala je izložbe, imala je svoju publiku i bila uglavnom zadovoljna. Razlog tome je, svakako, financijska neovisnost koju je imala zahvaljujući bogatstvu svoje obitelji. Čini se da su joj samo istraživanje slikarstva i rezultati koje bi ono donijelo bili dovoljna nagrada, kao i poneke pohvale ljudi koje je cijenila, među kojima je bio i hrvatsko-francuski majstor Leo Junek. Mnoštvo njezinih radova, među kojima su i oni ponajbolji, danas je u vlasništvu grada Zagreba, zaslugom i po ostavštini znamenitog zagrebačkog kolekcionara Josipa Kovačića", navodi Gavrilović.
Zanimljivo je kako je za nju prof. Matko Peić, koji ju je opisao kao ženu muške energije, jednom rekao da je radije slikala portrete vincelera nego plemenitaša i da je tako propustila "biti Đalski našeg slikarstva."
I nakon Tita imućna i elita
Kakav je bio njezin život nakon što je morala napustiti vilu Prekrižje i nakon što su joj oduzeli šest nekretnina u Zagrebu? Zapravo, i dalje je živjela bogatim životom, putovala, družila se.
"Nije imala većih problema. Kao pripadnica iznimno bogate aristokracije, nakon rata je bila razvlaštena od većine svojih nekretnina, ali je, ipak, živjela bolje od velike većine građana, zbog obiteljskog bogatstva, kojega joj je preostalo poprilično. Svjedočanstva savezničkih pilota o njezinoj srdačnosti svakako su joj pomogla. Imanje na Prekrižju država joj je isplatila i tamo sagradila predsjedničke urede, koji su ondje i danas. Već činjenica da je nakon Drugoga svjetskog rata putovala više puta u Pariz i jednom u Bangkok, i to 1952., govori u prilog tome. Šezdesetih je putovala u SAD, prijateljevala je tamo s violinistom Zlatkom Balokovićem i izlagala u Washingtonu, Clevelandu i Glassborou. Nije bila nametljiva u svijetu likovne umjetnosti, ali je bila i cijenjena. Intervju koji je dala 1971. Eleni Cvetkovoj za Večernji list daje naslutiti vedru osobu zadovoljnu u svojoj starosti", kaže Gavrilović.
A što je s pričom da nasljednici njezine razbaštinjene sestre Dagmar traže ili žele imanje natrag? Naime, otac barunice Vere Nikolić za života je razbaštinio svoju drugu kćer Dagmar zbog njezina neurednog i raskalašenog života. Vera je odgojila nećakinju Gabrijelu koja je po naravi bila više slična temperamentnoj majci. Navodno je Gabrijela tražila povrat imanja na Prekrižju, a poslije smrti njezina djeca.
Pitali smo o tome sam Ured predsjednika, odakle su nam odgovorili da je "kompleks Ureda predsjednika Republike Hrvatske u vlasništvu Republike Hrvatske, da su oni samo korisnik, ne i vlasnik nekretnina."
Ipak, dodali su ovo: "Ured predsjednika Republike Hrvatske nema saznanja o vođenju sudskog postupka i pravnom statusu spora koji navodite u upitu", naveli su u svom odgovoru.
I naš sugovornik Feđa Gavrilović ne zna da je aktivan ikakav pravni proces za povrat imovine ili ikakvo obeštećenje, ali imao je komentar:
"Zahtjev smatram degutantnim. Kao i sve zahtjeve za povratom imovine, posebice od strane obitelji koje su tu imovinu stekle u ranoindustrijalnom razdoblju u Hrvatskoj. Vera Nikolić isplaćena je za Prekrižje. Njezina obitelj posjedovala je veći dio današnje Tesline, koja se i zvala Nikolićeva, po njezinu ocu. Treba li se nasljednicima i to vratiti? Ili ih samo podsjetiti da je njihove pretke Vladimir Nikolić pravno razbaštinio? Odvratno mi je što se potomci plemića i industrijalaca danas javljaju i traže pravdu u ime svojih obitelji, koje su do tog bogatstva došle eksploatacijom, najprije kmetova, a potom radnika. Država ne treba izlaziti u susret tim razbojničkim duhovima iz prošlosti. Vera Nikolić, koja je bila poznata po svom mecenatskom djelovanju, dakle po odgovornosti prema zajednici, okreće se u grobu na takve zahtjeve", kaže bez pardona i vrlo oštro Gavrilović.
Teško je suditi što bi ona danas htjela, ali Gavrilović otkriva još jedan detalj koji oslikava lik i djelo ove barunice Vere Nikolić, posljednje stanarice i vladarice imanja na Prekrižju.
"Pred kraj života, kada se već odselila s Prekrižja, ponavljala je iste motive. Portret poštara koji bi joj donosio penziju i cvijeće u vazi. Kada ju je kuharica s kojom je živjela pitala glupo pitanje, zašto stalno crta to cvijeće, barunica joj je jednostavno odgovorila: 'Možda bu netko kupil, pa bumo išle na sladoled.' Iz te priče dobivamo uvid u karakter ove slikarice. Uživala je u samom činjenju, u samoj kreaciji i nije očekivala nikakve velike nagrade za svoj rad. I to su prave odlike aristokracije, a ne nikakvo vulgarno gomilanje nekretnina i materijalnog bogatstva."
Ivana Rončević Elezović, pod naslovom "Slike barunice Vere Nikolić Podrinske u fundusu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu", objavila je zanimljiv detalj iz jedne od dviju verzija kratkih baruničinih autobiografskih zapisa koji se čuvaju u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU, prema svemu sudeći pisane nakon završetka Drugoga svjetskog rata.
Vera Nikolić
Tu sama Vera Nikolić u rubrici ‘zaposlenje’ navodi: "Akad. slikarica (osim toga radim u vinogradu)" te niže ponavlja: "Radim u vinogradu na Pantovčaku 203, Zagreb" i još dodaje: "Imam sobu 3x4 m, Pantovčak 203." Ti naizgled duhoviti baruničini komentari svjedoče o aristokratskoj neopterećenosti i ležernosti.
Povjesničar umjetnosti Matko Peić zapisao je još i ovo o njihovom susretu: "Došla je, objašnjava mi, zahvaliti da sam je (bilo je to pred tridesetak godina) en passant spomenuo u jednom spisu o našim slikaricama. Kad sam joj pomogao skinuti kabanicu i ponudio da izvoli sjesti, ona je gestom u kojoj je bilo istovremeno i ceremonijalnosti i vagabondstva, odložila na moj otoman boje šumske mahovine šubaru veću od tri, četiri žive kune i torbu krupniju od dva jazavčara. Sad se vidjelo da ima više mušku košulju, nego žensku bluzu. (…) U sekundi pretvorivši kažiprst u kuburu iz kakve je ciljala ona J. E. Tomićeva nimfizirana grofica Patačić, reče mi barunica Nikolić: 'Ja Vam ne dolazim u vizitu iz grada Zagreba, nego iz sela Prekrižje. Ne iz Ilice, s asfalta, nego iz vinograda, iz blata. Ne od gospodina i gospođe, nego od kopača i beračica!'"
POGLEDAJTE VIDEO Tko je orao, a tko kokoš? Bitka za Pantovčak se pretvorila u 'kokošarenje': 'Borba će biti prljava'
