Suautorica dokumentarnog filma IKEA for YU Marija Ratković Vidaković, koji hrvatsku premijeru ima na ovogodišnjem ZagrebDoxu, za Vijesti.hr ispričala je kakav je život u Švedskoj u koju se sa suprugom i sinom preselila prije godinu i pol.
Dokumentarac IKEA for YU razvijan je tijekom posljednjih 6 godina, a "priča" obiteljsku priču Ratković Vidaković koja i danas njeguje jugoslavenske ideale. Kroz putovanje obiteljskom prošlošću, Marija se odlučuje za "novi početak" u potpuno drugačijem okruženju te zasniva novi dom u Švedskoj. Film je priča o odrastanju, odvajanju od gnijezda te prihvaćanju vlastita sustava vrijednosti.
Zašto ste iz Hrvatske otišli u Švedsku sa suprugom i sinom?
Suprug i ja smo o odlasku iz Hrvatske razmišljali već dugi niz
godina, ali nikad nam
nije bilo "dovoljno loše”" da bismo se odlučili na taj korak;
oboje smo imali dobre poslove u svojoj struci na neodređeno
vrijeme, relativno riješeno stambeno pitanje, snažni krug potpore
kako obitelji, tako i prijatelja...Uglavnom, itekako sređen život
za hrvatske pojmove, u kojem bi traženje bilo čega više bilo
"traženje kruha preko pogače". No, ono što nas je opterećivalo
bila je cjelokupna situacija u društvu – kako neprestano
"vraćanje" na ’41/’45 i ’91/’95, tako i uvjeti u kojima si
stalno ovisan o nekomu ili nečemu. 2017. godine, kada smo
odlučili otići, nije da nam je postalo "dovoljno loše", već smo
se prestali nadati da će biti bolje. Bitna stavka te jednadžbe
bio je i naš sin, koji je tada napunio tri godine i kojemu smo
jednostavno htjeli pružiti priliku da odrasta u boljem,
empatičnijem i manje stresnom društvu, odnosno
društvu u kojem se rad i zalaganje cijeni uvijek, a ne ponekad,
gdje nisu bitna krvna zrnca i gdje država stoji iza svoga
građanina.
VEZANA VIJEST
Po čemu je život u Švedskoj za vas bolji od života u Hrvatskoj?
Prije svega, osjećamo se puno sigurnije i smirenije i znamo da za
svaki problem
postoji rješenje – možda ne ekspresno (nemojmo se zavaravati,
birokracija je uvijek i svuda birokracija, možda samo malo manje
komplicirana), ali postoji. Drugim riječima, imamo povjerenja u
sustav u kojem živimo i u koji ulažemo jer znamo da će nam se
uloženo vratiti. Ako ne nama, onda onome kome treba u tom
trenutku. Živim u Švedskoj godinu i pet mjeseci (suprug je otišao
10 mjeseci ranije) i savladala sam jezik dosta dobro, no opet ne
dovoljno dobro da mi je komunikacija (kako usmena, tako i
pismena) bez greške. No, znate šta radim? Pola radnog vremena
predajem film i filmsku umjetnost u okviru gimnazije i umjetničke
škole, a drugu polovicu radnog vremena radim u odjelu za odnose s
javnošću te iste škole (vodim komunikaciju s medijima, brinem se
o web stranici i socijalnim mrežama). Uz mene je zaposlena
kolegica na 10% radnog vremena (u Švedskoj se sve gleda u
postocima) kojoj je zadatak lektorirati moje tekstove. Znači, na
neki način imam "svog privatnog lektora i korektora". Recite mi
bi li tako nešto bilo moguće za stranca u Hrvatskoj u
državnoj ustanovi?
Je li istina da su švedski obrazovni i sustav socijalne zaštite i tzv. cjelokupna socijalna država toliko bolji od današnjeg hrvatskog modela i možete li nabrojati neke konkretne primjere za to?
Većinom jesu. Obrazovni sustav i nije najbolji (po pitanju
količine primljenog znanja),
ali u svakom slučaju je manje stresan, puno praktičniji i
orijentiran na individualni razvoj i potrebe djeteta. Kao i u
Hrvatskoj, puno ovisi o učitelju/profesoru, no temeljna razlika
je da nastavnik/profesor ima apsolutnu slobodu u radu s
učenicima. Ono što je svakako bolje, jest mogućnost izbora i
činjenica da ti ostatak života nije određen kad napuniš 14-15
godina. Naime, svi srednjoškolski programi su orijentirani na
stručno osposobljavanje (dakle, svi programi ti daju određeno
zanimanje), ali imaju i dodatnu mogućnost "pripreme" za
visokoškolsko obrazovanje. Nadalje, obrazovanje odraslih je
izuzetno bitna stavka obrazovnog sustava koja omogućuje različite
prekvalifikacije i doškolovanja. Npr., ako je netko dugogodišnji
profesor engleskog jezika i odjednom želi predavati i
psihologiju, osoba ne mora završiti dodatni trogodišnji ili
petogodišnji studij psihologije već studijsko doškolovavanje od
godinu i pol dana s fokusom na isključivo tu grupu predmeta.
Jednako tako, studiranje uz rad je gotova svakodnevna pojava i
baš zato postoje različiti "postoci" studiranja i rada. Student
ima pravo i na tzv. "studentski doplatak" koji nije
socijalna kategorija. Apropos socijalne zaštite, možda je
najbolji primjer 480 dana porodiljnog dopusta. Nadalje, prvi dan
regularnog bolovanja je neplaćen, ali upravo zato je za ostatak
bolovanja naknada 80%. Mogla bih nabrajati u nedogled. U svakom
slučaju, prvu godinu našeg života u Švedskoj, suprug, sin i ja
živjeli smo od njegove jedne plaće i moje studentske naknade. I
to sasvim pristojnim životom gdje nismo brojali svaku krunu, a
pritom smo "pokrivali" i zaostatke iz Hrvatske.
U filmu kažete da potječete iz jugoslavenske obitelji, a vaš je djed bio i dužnosnik u Jugoslaviji te da ste odgajani na tzv. jugoslavenskim idealima. Možete li pojasniti što to znači?
Mislim da su temelji jugoslavenskih ideala u mojoj obitelji prije
svega bili u poimanju
ideje bratstva i jedinstva u kojoj je pojam nacije nebitan. U
kojem su ljudi - ljudi, bez obzira na krvna zrnca. Nadalje,
izuzetno je bila bitna orijentiranost na zajednicu, odnosno na
društvo u cjelini, a ne na čovjeka kao individuu (što nije slučaj
samo u mojoj obitelji, nego u Hrvatskoj generalno) i što me u
jednom trenutku (za razliku od ovog prvog primjera) počelo
smetati.
Tijekom rata ste živjeli u Karlovcu? Kako je bilo živjeti u ratnom Karlovcu sa takvom obiteljskom prošlošću?
Da, gotovo cijeli rat sam provela s roditeljima i bakom u
Karlovcu. Djeda je ostao u
Beogradu. Mislim da mi je život u ratnom Karlovcu bio jednako
težak kao i svakom drugom djetetu i da će taj dio moj djetinjstva
uvijek biti negdje u mojoj podsvjesti. Ali ne zbog činjenice da
smo bili Srbi, već zbog same ratne situacije, tatinog ranjavanja,
uzbuna i sl. Što se tiče činjenice da smo mi sami bili Srbi i
odlučili ostati u Karlovcu i Hrvatskoj – ne mogu reći da sam na
svojoj koži ikad osjetila to kao problem (a išla sam u osnovnu
školu, koju je pohađalo prilično veliki broj progranika i
izbjeglica) i da sam baš zato zahvalna prvenstveno roditeljima
(koji su imali problema, ali me nisu s njima "trovali" i
opterećivali već sam saznala za njih kasnije kad sam to mogla
razumjeti), a onda i okolini (prijateljima, profesorima u školi)
koji su me "zaštitili" od takvih stvari. Osim samog rata,
osobno mi je puno veći problem bio tzv. "život na dvije
stolice" i stalno "laganje": kad smo išli kod djede u
Beograd za vrijeme školskih praznika nisam smjela reći
prijateljima u školi da idemo u Beograd već su to bile neke
izmišljene destinacije, a u Beogradu nisam smjela reći da sam iz
Hrvatske već sam bila
sretna kad kažem da sam iz Karlovca, da ljudi tamo pomisle da sam
iz "Sremskih
Karlovaca". Bila sam sretna i ponosna na sebe kako sam ih uspjela
zavarati.
Koji je bio glavni razlog odlaska iz Hrvatske i kako je tekao ili još teče prilagodba u švedsko društvo?
Na prvi dio pitanja sam već odgovorila gore. Što se tiče ostatka
pitanja, isto mislim
da sam se više - manje osvrnula. Prilagodba teče dosta dobro:
jezik sam svladala, radim u struci i već sam pokrenula neke svoje
nove projekte. Na primjer, za tjedan dana počinje međunarodna
filmska radionica koju organiziram sa sudionicima iz Hrvatske,
Švedske, Srbije, Irske i Engleske, a najesen je u planu i
pokretanje dječjeg filmskog festivala. Suprug je inžinjer
strojarstva i radi u ABB-u – zbog njega smo se i preselili baš u
Ludviku, industrijski gradić najpoznatiji po transformatorima u
ABB-i i pivovari Spendrups. U godinu u pol smo stvorili jedan
jako lijepi krug prijatelja: što internacionalnih (zbog
internacionalnih radnika ABB-a) što Šveđana, koji su nam poput
obitelji. Npr. prije mjesec dana sam ostala bez ključa od auta, a
morala sam ići na aerodrom po supruga i sina – u roku od 10
minuta sam od prijatelja nabavila zamjenski auto. Što se tog
socijalnog kruga tiče, ne mogu reći da osjećam neku razliku s
obzirom na Hrvatsku.
Jeste li vi i suprug brzo našli posao u Švedskoj i ima li bitnih razlika između odnosa prema radnicima na našim prostorima i u Švedskoj?
Suprug je našao posao 6 tjedana nakon dolaska, što je zbog
njegove inžinjerske
struke bilo i za očekivati. Kako smo se preselili u Ludviku,
industrijski gradić, meni kao
filmskom producentu (završila sam produkciju na ADU u Zagrebu)
nije bilo tako lako, no uz savladavanje jezika (na što sam se
prvotno bila orijentirala) posao u struci sam dobila nakon godine
dana. Što se tiče odnosa prema radnicima, razlike su velike. Ja
još uvijek imam osjećaj da sam u "PTSP-u" od Hrvatske i
Balkana. Zafrkavam se s kolegama na poslu kad se zabrinu da su mi
dali previše posla da "ja mogu sve, ja sam iz Hrvatske". Zapravo
jedino neslaganje koje imam sa svojim šefom i suradnicima do sada
je bilo upravo u količini posla koje preuzimam na sebe. Švedski
"lagom" (lako ćemo/ riješit će se) i ja nismo na istoj
valnoj duljini. U Švedskoj se i suprug i ja osjećamo cijenjeno i
nije nam problem ”potegnuti i više nego što treba” jer znamo da
to radimo za sebe i da će se nam se to kad tad indirektno ili
direktno vratiti.
U jednom trenutku u filmu kažete da smatrate da su švedske vrijednosti najbliže onima koje su bile u Jugoslaviji? Je li to zaista tako, gdje vidite sličnosti i razlike?
Mislim da je stvar povjerenja u sustav. Većina ljudi u
Jugoslaviji je imala jednako
povjerenje u sustav i državu, kakvu danas građani Švedske imaju u
Švedsku. Također,
Švedska je cijelo vrijeme gradila svoju politiku na temelju tzv.
"trećeg puta" između
kapitalizma i socijalizma i (zasad) je u tome uspjela. I zato,
slušajući svoje roditelje mislim da oni osjećaju tugu, ne toliko
što se Jugoslavija raspala, koliko zbog sustava koji se urušio, a
koji je, modificiran, naravno, mogao funkcionirati. I kad moji
vide Švedsku, vide ono što je Hrvatska i ostatak Jugoslavije
mogao biti i nakon raspada.
Za kraj, smatrate li da će se vaša obitelj ikada vratiti u Hrvatsku?
Suprug i ja nećemo sigurno jer je Švedska naš novi dom i tu se
stvarno osjećamo
zadovoljno, neopterećno i smireno. Ne kažem da je u Švedskoj sve
idealno (ima i ona svoje probleme o čemu svjedoči uspon desnih
Švedskih demokrata), no nama po mentalitetu odgovara više nego
Hrvatska i Balkan.Što se sina tiče, ne znam. Iako je otišao iz
Hrvatske s 4 i pol godine, vezan je i dalje – prije svega za sam
pojam Hrvatske. Proveo je prošlo ljeto s bakom i djedom u
Hrvatskoj i zbog navijačke groznice mu je sad najdraža pjesma
"Moja Hrvatska" od Zaprešić Boysa. Prepjevao ju je čak i na
švedski. Tako da "tko zna", možda ga nekad neki korijeni povuku.
No, to je njegova odluka. Naime, pitanje identiteta je čudna
stvar. Meni cijeli život piše da sam Srpkinja pa ni dan danas ne
mogu i ne znam objasniti šta (mi) to znači. U svakom slučaju sam
puno više identificirana i povezana s Hrvatskom, a od
nedavno
i sa Švedskom.
Film IKEA for Yu Marije Rataković Vidaković i Dinke Radonić je u regionalnoj konkurenciji međunarodnog filmaskog festivala ZagrebDox i natječe se za nagradu Veliki pečat, a možete ga pogledati u utorak s početkom u 19 sati u Kaptol Boutique Cinema.
