Šok za novinarku Hrvatskog radija Sanju Brajković uslijedio je jednog dana kada ju je nazvala nepoznata osoba i upitala: "Kada vi mislite vratiti novac?". Ona u tom trenutku uopće nije znala o čemu je riječ, a ono što je uslijedilo je priča za filmski scenarij.
Čovjek koji ju je nazvao na telefon kazao joj je da je "njena" firma njemu dužna 60-ak tisuća kuna. Brajković je bila u šoku, jer u tom trenu nije znala kakve veze ona ima s tvrtkom koju je spomenuo i navedenim dugom.
"Čudila sam se. Čak smo utvrdili i moj jedinstveni matični broj građana, jer je on imao neku dokumentaciju iz koje je on to mogao vidjeti, i shvatili smo da on govori o mojim podacima, ali da ne govorimo o meni. Tek nakon nekog vremena, shvatio je da razgovor i konverzacija ne teče na način na koji je to činio s njom", prisjetila se Brajković u razgovoru za HRT. Čovjeku s druge strane slušalice, po svemu sudeći, tada je već sve bilo čudno pa je novinarku upitao jesu li joj ikada bili ukradeni dokumenti.
Brajković se sjetila da joj je u radijskom studiju prije godinu dana ukradena torbica u kojoj je bio novčanik, osobna iskaznica i vozačka dozvola. Ona i čovjek koji ju je nazvao zbog duga zaključili su da joj je ukraden identitet. Doznala je da je nepoznata žena na njeno ime otvorila tvrtku, u njeno ima poslovala i naručivala robu koju nikada nije platila.
Došli plijeniti automobil
U međuvremenu su joj se počele javljati i druge tvrtke i potraživati različite iznose duga, ali i jedna velika zagrebačka tvrtka koja je zbog duga pokrenula ovršni postupak.
"Jednoga dana obavijestili su me moji ukućani da je stigao ovrhovitelj plijeniti moj automobil", prisjetila se Brajković.
Spoznaja da je netko paralelno živio njen život ju je užasavala, a situacija je iz dana u dan postajala sve kompliciranija jer joj se nisu prestajale javljati tvrtke kojim je "dugovala" novac. Na kraju se cifra duga popela na oko milijun kuna.
Iako je dokaza bilo puno, nije se došlo do počinitelja, odnosno osobe koja je Sanji Brajković ukrala identitet.
Mogla je razumijeti bijes ljudi koji su ostali bez svog novca, ali ne i sustav kojem je stalno morala dokazivati da ona s tim nema ništa, da osoba s fotografiji s njenim imenom nije ona i da potpis nije njezin.
"Na Trgovačkom sudu nije bilo razumijevanja. Sutkinja me pitala kako se zovem, a potom je pogledala u papire i rekla pa to ste onda vi", ogorčena je bila Brajković.
Žrtva - prvi osumnjičenik
"Kriminalac je ukrao lovu, ovi kojima je lova ukradena će tužiti tu osobu jer je to puno jednostavniji put nego da traže fantomskog kriminalca. Što se tiče policije i Državnog odvjetništva koji bi za to bili nadležni, mislim da se tome jako blago pristupa. Prvo se ispituje da li je varalica onaj koji je prevaren", mišljenja je Lucijan Carić, stručnjak za informatičku sigurnost.
Posebno zabrinjava što je krađa identiteta Sanje Brajković ovjerena kod javnog bilježnika.
"To je se moglo spriječiti na način da je javni bilježnik imao obvezu prema serijskom broju, jer ja sam, naravno, odmah nakon što je osobna iskaznica ukradena to prijavila, to je oglašeno u Narodnim novinama. On je mogao imati saznanja o tome da ta osobna iskaznica nije važeća odnosno da je taj dokument ukraden", kaže novinarka, ističući da joj je rečeno da ta provjera nije obveza javnog bilježnika.
Carić kaže da takva priča ne bi, primjerice, prošla u Austriji, te da bi javni bilježnik, nakon što bi mu se takav slučaj dogodio postao predmet kriminalističke obrade te da bio mu bio zatvoren ured.
Vuku li se za njenim imenom još neki nepodmireni dugovi, Sanja Brajković ne zna. Ono u što vjeruje jest da je sama, mimo svoje volje, postala dio puno veće priče.
"Često sam dobila neka saznanja da su se slične stvari i ponavljale, da to nije prvi put i da bi to mogla biti neka špranca koja se redovito koristila u kriminalnim krugovima", zaključuje Brajković.
Žrtva može biti bilo tko
Njena priča može se sutra dogoditi bilo kome drugom. Čak i ne morate izgubiti osobnu iskaznicu, da bi vam u ovoj državi netko ukrao identitet.
"Stvari koje se rade bez vas i stvari koje se rade bez vašeg učešća, gotovo je nemoguće izbjeći jer ste osuđeni na davanje svojih podataka u raznim potrebnim i nepotrebnim situacijama. Jednostavno na previše mjesta se ti podaci nalaze, da bi ste se vi mogli zaštititi", kaže Carić.
Te podatke bi trebale zaštititi institucije kojima su te informacije povjerene i koje su za njih odgovorne, ali to je dio druge priče jer živimo u državi u kojoj je ovakav kriminal vrlo stvaran i opipljiv. U kojoj se od nevinih žrtava traži da vode svoje osobne bitke za pravdu, a kradljivci lako izbjegavaju kaznu.
